Ekipa iza Marsonica u svom osamnaestom broju ponovno dokazuje da misle ozbiljno. Nekoliko je puta napomenuto, a naglasit ću i ja, nema loše priče u ovoj zbirci. Slobodna tema zahvalan je materijal, priče su fino probrane i uređene, a konceptualno su se prekrasno rasporedila u niz koji nagrađuje čitatelja. Cijela zbirka čita se kao jedna velika priča.
No pređimo na same priče. Jedva čekam da vam ih približim, u nekima sam zaista uživala!
Krešimir Čorak, Hranitelj
Kakvo otvaranje zbirke! Krešimir Čorak je tako nonšalantno ispričao priču o jednom zagrebačkom programeru koji krene hraniti jato vrana koje se skupljaju u njegovom kvartu. Zvuči nevino, zar ne? He, ali to su vrane. I to je Čorak.
A on tako lijepo piše… Znate ono dok pisac plete tekst kao da je pisanje najjednostavnija stvar na svijetu? To vam je to. Valja napomenuti da je Krešimir iznimno elokventan autor. To je možda i jedini problem njegovog pisanja, barem koliko sam ja primijetila: elokvencija mu curi i na mjesta u kojima se s dobrim razlogom suzdržava od te iste rječitosti. Znam jako puno programera, neki su čak i vrlo pjesnički raspoloženi, ali ni jedan od njih ne koristi riječ “stubokom”. No kako vidite, to baš i nije neki problem, jer silno je obogatilo već silno obogaćeni tekst koji ipak nikad ne gubi na tečnosti.
I taman kad sam pomislila da znam u kojem smjeru priča ide, Krešimir u drugom dijelu u potpunosti zaokreće pripovjedački glas. Morate znati da je Krešimir Čorak povjesničar i tekstovi su mu često zasićeni dubokim poznavanjem povijesnih razdoblja na koje se fokusirao u određenom tekstu. Ova priča nije toga pošteđena, ali svaka dodatna informacija pokvarila bi vam doživljaj iste. Samo ću reći da mi se na kraju vilica objesila od najpozitivnijeg šoka. Ovo je prekrasno napisana kratka priča, i jedna mi je od dvije najbolje u zbirci.
Krešimire Čorče, sad stvarno nemam izgovora da ne uzmem tvoj roman “Zemlja vukova” u ruke, zar ne? 😛
Vedran Mavrović, Smisao magije
Nije lako doći na red nakon Krešimira, čak ni ako ste Vedran Mavrović, dobitnik Zlatnog pera Marsonica u 2020. godini.
Nakon Krešimirivih elegantnih rečenica, teško je na zamijetiti zapinjanja koja su se zaredala u prvom dijelu Vedranove priče. Ona su se, srećom, podosta ispravila do kraja priče. Nije to velika priča i nema tu pretjerano dubokih karakterizacija. Zlikovac iz čije je perspektive ispričana priča (koja se mahom odvija unutar zatvorenog prostora šatora u kojem se izvode mađioničarski trikovi) nije kompleksan lik. Nema tu sivih boja ili širine, ali strahoviti ga je užitak mrziti.
Vedran je s ovim uratkom sasvim sigurno igrao na sigurno. “Smisao magije” svojevrsna je igra u Vedranovom opusu, ali nije ambiciozno djelo. Nije mu samo Čorak visoko postavio letvicu, nego ju je i sam sebi postavio svojom pričom “Sjećanje” za koju je i nagrađen godinu prije. Teško mi ga je našpotati zbog te proračunate odluke, jer priča je tako prokleto zabavna, možda najzabavnija u cijeloj zbirci.
Znaš što, Vedrane, ne znam za smisao magije u tvojoj priči, ali rekla bih da itekako ima smisla u tvojoj spisateljskoj magiji. ❤
Ratko Martinović, Lebensmagnetismus
Za ovu mi je priču najteže napisati osvrt. Toliko je gusta, toliko je toga ubačenu u nju da bih je trebala još nekoliko puta pročitati da uhvatim sve. Ovo je priča za specifičnu publiku. Ja nisam ta publika, ali sam ipak odrasla pod njezinim utjecajem.
Teško je odoljeti priči koja u tolikoj mjeri podsjeća na inspiracije koje je pronašla u djelima kao što su “Kontakt” i “Kraj djetinjstva”, nekih od mojih najdražih knjiga. Ipak, Ratko odlazi korak dalje i udara me spoznajom da su takva djela zapravo dio nekog drugog, ranijeg vremena. Ona su zastarjela.
Ova je priča nemilosrdna kritika današnjeg društva u kojem smo se zbog malo senzacionalizma spremni izložiti nevjerojatnoj opasnosti. Isto tako, prekrasna je analiza društva u kojem pseudoznanost, a razliku od prave znanosti, sve više dobiva na značaju.
Iako stilski ponekad zamara, a tu su i ogromni dijelovi teksta koji, iako zanimljivi, potencijalno spadaju u kategoriju infodumpa, ovo je ipak priča koja me najviše uvukla. Ratko je kroz tekst sjajno opisao individualnu psihozu koja nam se polako uvlači i u kolektiv, kao virus.
Isto tako, ostavio me s poražavajućim osjećaj koji teško mogu prihvatiti kao činjenicu… zar su utopije zaista više nezamislive? Zar su postale toliko nerealne da se više s njima ni u književnosti ne možemo poigravati?
Ratko, malo si me smrdao ovom pričom, ali nesumnjivo ti je to i bio cilj. Well done!
Jelena Crnjković, Zamjena
S osvrtom na Jeleninu priču potrebno je krenuti od samog kraja. Nekoliko je istinski emotivnih trenutaka u ovoj zbirci, a Jelenin kraj na tom emociometru postiže nevjerojatne rezultate. Jelena je krasno prikazala ljubav i vratila me u one osjećaje u kojima sam se rado utapala gledajući film Ladyhawke.
Ipak, u prvom djelu najviše sam osjećala Jeleninu nestrpljivost. Ima tu lirike u opisima, ali više toga nam je objasnila nego pokazala. Paragrafi su često poremećenog ritma zbog gotovo nekontrolirane upotrebe iznimno kratkih rečenice koje su divne kod naglašavanja, ali su u ovom slučaju postale manira koja je više smetala nego pomagala.
Srećom, vidi se da je Jelena osmislila čudesan svijet. Iskreno, voljela bih o njemu znati više. Nisam od onih čitatelja koji pročitaju kratku priču i omalovažavaju je primjedbama “Ovo je super, ali daj sad od toga napravi pošteni roman!”, ali da bih voljela čuti više – voljela bih.
Jelena, hvala ti što si me svojom pričom rasplakala. Nadam se da su ti likovi, koje nesumnjivo voliš, pronašli barem još nekoliko trenutaka sreće. ❤
Tatjana Luna Val, Čovjek koji je triput umro
Odmah ću napomenuti, stilski i strukturalno, Tatjanin stil pisanja mi je najviše legao. Kako ona piše lijepe rečenice! Ta njezina sposobnost izražavanja impresionirala me do granica ljubomore.
Tatjana je splela priču koja čvrsto stoji na nogama gotovo do samog kraja. U prvom dijelu sam se nekoliko puta i žešće naježila. Tatjanina ljubav prema Japanu i japanskoj kulturi ispoljila je prekrasne opise odanosti i časti kakvu možemo promatrati samo u nekim stranim kulturama.
No, ne znam što bih mislila o drugom djelu. Ljepota pisanja ni ovoga puta ne izostaje, ali zatekao me pomalo šokantan izbor glavnog junaka. Zar zaista postoje ljudi koji bi baš toliko žrtvovali za neke propuštene trenutke? Ipak, taj šok je dobrodošao.
Luna, da, “imao, pa nemao” najgora je sudbina. Tvoju priču zaista neću tako brzo zaboraviti. ❤
Marjan Urekar, Stvari u ogledalu su bliže nego što izgledaju
Ranije sam vam napomenula da mi je priča Krešimira Čorka među dvije najbolje u zbirci. Priča Marjana Urekara je ta druga. Zapravo, ona mi je najdraža.
Jako je teško opisati doživljaj ove priče. Nisam za nju čak ni bila pretjerano zainteresirana u početku. Zaplet mi se činio “već viđenim”, a ideja u kojem osoba može vidjeti kako će koja osoba umrijeti bila bi mi kudikamo uvjerljivija da baš svi nisu umirali nevjerojatno nasilnim smrtima.
Ono što generalno volim je kada se autori potrude zaista istaknuti što određena moć donosi u život osobe koja ju nosi. To bi gotovo uvijek trebao biti nesnosan teret i na mnogo načina osamiti pojedinca. Ignorirati taj dio najnerealnija je stvar koju autori prečesto čine, ali ne i Marjan. Ipak, on to ne opisuje direktno, nego sporo silazi u problematiku kroz minuciozne opise doživljaja glavnog lika.
Poentira tek na kraju, posljednjom rečenicom, a o njoj bih mogla opjevavati hvalospjeve. Sve koncepte, ma sve emocije, s kojima se igrao kroz priču sabio je u jednu jedinu rečenicu. Vjerujem da bi se mogla satima analizirati. Kad je ona sjela, sjeo i cijeli svemir koji je Marjan spretno gradio pred mojim očima, a čije veličine do tog trenutka nisam bila niti svjesna.
Marjane, ostavio si me bez teksta, bravo! Još, još! 🙂
Teo Kos, Sumorno prelo
Moram vam nešto priznati. Za novele imam najmanje strpljenja. Kratke priče su mi sve draže i draže, a romani su mi divna forma za prepustiti se. Ali novele? Negdje su između, a tako sam nekako zapela i ja. Iako mi se jako sviđa koncept u kojem Marsonic uvijek završi novelom, njoj se obično najmanje veselim.
Zato bih voljela da ozbiljno shvatite ozbiljno moju pohvalu noveli “Sumorno prelo”. Tim više što je riječ o sporijoj priči. No, iako je spora, ne nedostaje joj ritma koje na trenutke podsjeća na uporne otkucaja srca kroz koje Teo polako otkucava misterij koji se pred nama odvija.
“Sumorno prelo” je sumorno atmosferična priča. Mi oprezno ulazimo u doslovnu mračnu šumu prostora u kojem se priča razvija, ali i metaforičku šumovitu tamu glavnog lika. Teo nas je podsjetio da neke demone možemo izgoniti jedino kad s njima suočimo, a priroda je najbolje mjesto za takvu vrstu ogoljivanja.
Kraj je veličanstven, izuzev nekoliko mjesta u kojem se Teo nije mogao suzdržati a da nam dodatno ne pojasni neke stvari koje nam je već toliko prekrasno prikazao kroz događaje u priči.
Jako lijepo, Teo. Kad napišeš roman, rado ću ga pročitati. 🙂
Neke sam priče preskočila i spomenut ću ih ovako, u grupi. Riječ je o pričama “Neobični slučaj smrti alhemičara sreskog” Mire Satarić, “Herc minuta” Lazara Vukovića, “Najbolje tek dolazi” Damira Mikloša i “Duh, ubica i đavo” Petre Rapaić.
Napomenula bih da ovo nikako nisu loše priče. Dobre su i krasno su se konceptualno uklopile u zbirku. Svaka od njih imala je trenutak koji je iskakao, neki novi kut gledišta, zanimljivi detalj, inspiraciju ili ideju. No, moram priznati, to su sve priče koje nekako… ne ostaju. Mislim da vam je jasno na što mislim.
Želite kupiti ovu zbirku? Javite se izdavaču Alienus knjige ili u inbox Marsonica, a zbirke su dostupne i u knjižarama “Znanje”.
Knjige su moj svijet 
One thought on “MARSONIC 18”