LAŽLJIVI ŽIVOT ODRASLIH – Elena Ferrante

“Možda bi sve bilo lakše kad bismo govorili istinu.”

Od svih razbijenih iluzija možda je najgorča ona koja nas udarcem u pleksus obara spoznajom da su i naši roditelji – samo ljudi.

Elena Ferrante, tajanstvena talijanska spisateljica, upravo je ovu tragediju djetinjstva odabrala kao okidač u priči svog najnovijeg romana prevedenog kod nas kao: „Lažljivi život odraslih“.

I sama Elena Ferrante, pseudonim, tek je iluzija, obavijena velom najstrože tajne u literarnom svijetu. Kao što smo svi načuli u dragim nam kuloarima knjiškog svijeta, pravi identitet ove spisateljice (ili spisatelja, moguće u množini) posve je nepoznat. Čitali ili ne čitali Ferrante, voljeli je ili ne, jedno joj se mora priznati – o njezinom se imenu rado govori i šapuće, dok joj se romani zaneseno odnose na blagajne.

Ferrante nas u romanu “Lažljivi život odraslih” upoznaje s Giovannom, djevojčicom na pragu mladenaštva koja uživa sigurnost stabilnog obiteljskog života kao jedinica dvoje intelektualaca. Njezin odgoj veoma je liberalan, a posebno je vezana uz oca koji je naizgled obožava. No sve se ruši se u domino efektu nakon što prečuje razgovor roditelja u kojem upravo otac Giovannu naziva ružnom poput omražene tete koju nikad nije upoznala. Na samom pragu odrastanja Giovanna polako uči kako pronaći vlastiti glas u nepresušnom moru obmana, prevara i laži koje svakodnevno otkriva u svijetu odraslih kojemu bi trebala težiti. 


“Tako sam s dvanaest godina iz očeva glasa, prigušena željom da govori tiho, doznala da postajem nalik na njegovu sestru, ženu u kojoj se – slušala sam kako se to ponavlja otkad znam za sebe – savršeno sljubljuju ružnoća i zloba.”


Ferrante nas ponovno odvodi u Napulj: talijanski gradić koji nam je koloritno približila svojom iznimno popularnom tetralogijom „Genijalna prijateljica”. Nije to više Napulj pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kakav smo upoznali u Genijalnoj. Ovaj Napulj mnogo je pitomiji, njegovi polariteti ovog su puta osjetno manje izraženi; on više nije živi lik koji nam je Ferrante predstavila u popularnom serijalu. Napulj devedesetih tek je binaran set kulisa onkraj niza likova koje nam je kroz okno mlade junakinje Gianne na literarnu scenu postavila Elena Ferrante.

Lažljivi život odraslih” roman je o odrastanju jedne djevojke. Njezina inicijacija bolno je vezana uz ženski rod i svaka žena sposobna je razumjeti dubinu ove izdaje: očeva ljubimica u jednom je trenutku tatina ljepotica, a u drugom ružna poput omražene tete.


“Ja, premda sam mislila da imam prekrasnu kosu jer mi je on to stalno govorio, ja premda sam htjela biti silno voljena kako me on volio, kakvom me navikao da se smatram, ja, premda sam već patila jer sam odjednom osjetila da su oba roditelja nezadovoljna mnome, a to me nezadovoljstvo uzrujalo i sve je pomutilo?”


Giannin svijet se razlama, mijenja, ali i proširuje kako sve više upoznaje tetu, te kako dublje ulazi u tetin svijet. Ferrante se rado igra nekim temama kao što su seksualnost, patrijarhizam i suptilna kontrola nad ženskim rodom koju muškarci iskorištavaju, a žene ohrabruju, i to sve u potpunosti iz, ponekad ograničene, perspektive mlade junakinje.

I dok se u Genijalnoj prijateljici autorica odlučno bacila u turbulentan odnos dviju prijateljica, u romanu „Lažljivi život odraslih“ mlada junakinja tek je jedna, dok je dualan svijet oko nje: kontroliran, hladan, intelektualni život prepun tajni na koji je naučila odrastajući s roditeljima; i divlji, glasan, gotovo seljački (a tako tipično talijanski) svijet njezine tete u kojem se možda i previše toga dijeli, do točke u kojoj mlada Giovanna ponovno ne može raspoznati istinu od laži.


“…što se događa u svijetu odraslih, u glavama izrazito razboritih ljudi, u njihovim tijelima punim znanja? Što ih pretvara u jednu od najmanje pouzdanih životinjskih vrsta, goru i od gmazova?”


Ta mlada junakinja, unatoč nevjerojatnosti izrečenog kroz njezinu perspektivu, najdublji je dio ove priče. Ferrante je impresivno portretirala odvažnost tako tipičnu za te godine u kojima još ne marimo za posljedice naših činova, no Gianni je također dala i mudrost koju je postepeno usvajala kroz promatranje dvaju svjetova koji su se, svaki na svoj način, mučili sa životom i životnim odlukama. Autorica je mladoj djevojci pružila ruku i dala joj prostor da se razvije u smjeru koji nisam očekivala, ali koji me razveselio. Voljela bih znati što se s našom junakinjom dogodilo nakon što je ova priča završila.


“Imam osjećaj da sam ružna, da sam zla, ali bih svejedno voljela da me vole.”


Ipak, dubina pisanja u ovom romanu tek je privid. Jednostavan jezik nikad nije u potpunosti oživio tekst: prebanalan je za obilje tema koje je autorica pokušala ugurati u roman, a s druge strane presložen da bi realno portretirao junakinju kao uvjerljiv lik djevojčice na pragu mladenaštva. 

Izuzev same junakinje, sporedni likovi djeluju po unaprijed određenom stereotipu i nikad previše ne lutaju izvan njega. To je posebno tragično kad je u pitanju lik tete koja je imala potencijal energično se izviti u visine i dubine karakterne uloge koja je mogla nadmašiti i samu Giannu. 

No možda je upravo to pomoglo pitkoći teksta, stranice ove knjige kao da se okreću same. Ferrante ima dar i za misterij; drži nas na ivici napetosti koju nikad u potpunosti ne realizira, ali teško se oteti porivu da zavirimo na sljedeću stranicu kako bismo saznali što će se sljedeće dogoditi.

To je ugodno, koliko i frustrirajuće: “Lažljivi život odraslih” nije šokantno štivo, Ferrante se uvijek zaustavi djelić sekunde prije nego li je otišla predaleko. S jedne strane, to je impresivno, ta moć manipulacije čitateljem koji žudi za visceralnijim štivom, ali ga zapravo ne želi, dok s druge strane otvara pitanje koliko Ferrante piše po unaprijed zadanom marketinškom receptu, a koliko piše srcem o temama koje su joj bitne.

Romanom “Lažljivi život odraslih” ruši se još iluzija – onih o autorici samoj. Te iluzije možda ne zadiru u pravi identitet Elene Ferrante, ali pod upitnik stavljaju istinsku snagu njezinog pisanja. Konzistentnost kvalitete svakako izostaje iz autoričinog opusa. Napisan bez prevelikih ambicija, ovaj će roman zadovoljiti tek nekolicinu Ferrantičinih vjernih štovatelj(ic)a. Pisanje po receptu, po isprobanoj špranci i kroz tropove smisleno je jedino kad se s njima opetovano igra, iterira ili nadograđuje, a te zaigranosti bolno manjka u romanu “Lažljivi život odraslih”.

Ipak, u neke je iluzije možda ipak bolje ne zadirati. Veseli nas tajnovita Elena. Njezin glas možda jest pomno formuliran, a njezin hod po tanko ocrtanim granicama zabranjenog i šokantnog čitateljima, čini se, univerzalno godi. Zanemare li se visoka očekivanje, u ovoj bi se knjizi moglo pronaći ponešto čitljive ženske čarolije s kojom na trenutke itekako umije baratati iluzorna Elena Ferrante. 

Roman “Lažljivi život odraslih” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.

Prevela: Ana Badurina
2020. godine

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s