HANA – Alena Mornštajnová

Izdavač: Hena Com
Prevela: Sanja Milićević Armada
Naslov izvornika: Hana
2019.

“Ljudima koje volim i koji vole mene nosim nesreću. To znam odavno.”


Kasno sam sjela na taj knjiški vlak zvan “Hana“. Iskreno, čuvši sve te iskreno zanesene komentare o knjizi bilo je teško ne imati visoka očekivanja. Ti komentari nisu bili samo vaši, cijeli svijet pomamio se za ovom knjigom, učinivši od autorice Alene Mornštajnove pravi izdavački fenomen.

Roman “Hana” odvodi nas u pedesete prošlog stoljeća, u mali češki gradić Valašské Meziríčí. Mira je djevojčica koja uživa u skladnom životu sa svojom obitelji, i mladošću je prijemljiva na bezbrižnost i nestašluk.

Upravo zbog jednog takvog nestašluka Miri biva zabranjeno počastiti se princes krafnama za majčin rođendan, i tu nam se polako otkriva lanac nesretnih događaja koji su obilježili obitelj. Mirina se sudbina veže uz onu tajanstvene, slomljene, nestabilne tete Hane i kroz priču saznajemo detalje povijesti ove židovske obitelji kroz nekoliko desetljeća.


“Bile smo neobičan par. Umorna žena u crnoj razvučenoj vesti, dugoj suknji, cipelama na vezanje i s maramom navučenom do pola čela kroz grad je vodila uplakanu, raščupanu devetogodišnju djevojčicu, odjevenu samo u laganu pregaču s dugmadi i u kućne papuče na nogama.”


Spretnim skokovima u prošlost mi upoznajemo i jednu drugu Hanu, gotovo neprepoznatljivu u svojoj gordoj mladosti koja nedostaje prosijedoj, pretjerano rano ostarjeloj Hani iz Mirine priče. Ta mlada Hana bolno je svježa i poletna.

Kada priča započinje u tridesetima, a završava u šezdesetima, te prati jednu židovsku obitelj, svima nam je jasno što se desilo, nikoga više ne iznenađuju detalji jedne takve priče iz vremena Drugog svjetskog rata i iz područja koje je brzo okupirala Njemačka. Tim se detaljima ne zamara ni autorica, ona zna da smo već pomalo desenzibilizirani, da smo pročitali stotine knjiga na tu temu, i da znamo čitati znakove upozorenja bolje nego zbunjeni i do kraja relativno optimistični protagonisti kako ove priče tako i mnogih drugih.

Ako ništa drugo, Mornštajnová opetovano naglašava tu nevinu naivnost naroda koji, iako zna da stvari idu jako na loše, nema imaginaciju kako bi do kraja shvatio koliko će daleko ova tragedija otići te kako će veliki dio njih (njih koji nisu na vrijeme pobjegli iz zemlje) izginuti na najokrutnije načine.

Isto tako, Mornštajnová naglašava da, iako smo navikli na herojske priče preživjelih koji su kroz iskustvo prošli kao od stijene odvaljeni, snažniji i jaki, one nisu pravilo. Hana je iz logora izašla kao doživotno slomljena žena. Ona je tek sjena osobe kakva je bila, i nema naznaka da će se ikada u potpunosti oporaviti od tog neopisivog gubitka sebe, kao i drugih. Uostalom, krivnja koju je ponijela iz logora sasvim moguće je neizlječiva.


“Da, gospođica Hanička nekad sam bila ja. Ali zatim sam postala žuta zvijezda, transportni broj sedamdeset devet, privremena stanovnica Terezína i na kraju šesteroznamenkasti broj u Auschwitzu.”


Naravno, autorica je taj dio Hanine priče najmetikuloznije istražila. Riječ je o seriji tako ljudskih, a tako krivih prosudbi i odluka. Mladost cijeloga svijeta, i to oduvijek, ima pravo na svoje pogreške, ali Hani je to pravo oduzeto. Svaka njezina greška skupo se naplaćuje, krivnja se akumulira i dolazi s kamatama.

Tu je najveća snaga, a možda i najveća slabost ove priče. Nisam mogla vjerovati koliko je daleko Mornštajnová išla kako bi “kaznila” svoju jadnu protagonisticu. Da, znam da je roman inspiriran stvarnim događajima, ali zar je život zaista sposoban biti toliko okrutan prema jednoj jedinoj osjetljivoj duši? Koliko je krivnje jedna osoba (ne)sposobna ponijeti? Jesam li ja naivna? Vjerujem li ja, onako iskreno, da nitko od nas ne dobiva teret teži od onoga što je sposoban i ponijeti?


“Terezin je bio kazna za moju glupost.”


Svjesna sam ironije da u kuršlusu holokausta ja smatram da je singularnoj osobi na pleća stavljen prevelik teret, i to je nešto što moram unutar sebe procesirati sama. Na autorici je samo da ispriča priču, i ispričala ju je dobro, moćno, intimno, sasvim jedinstveno.

U mnoštvu radova na temu holokausta “Hana” iskače kao ista priča napisana na novi način, beskrajno posvećena svojim likovima, a osobito Hani koja je sve samo ne prekaljena junakinja koja je iz Auschwitza izašla s gubitkom, ali snažnija nego ikada prije.

Uostalom, kako kvantificirati krivnju? I kako do kraja života ne analizirati baš svaki korak koji je, u retrospektivi, postao kobna pogreška koja je ovu obitelj koštala života? Nije li upravo to ono najizglednije što je iz takvog iskustva moguće ponijeti?

Knjigu “Hana” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu, a zgodno bi vas bilo informirati da je u svibnju najavljen i dolazak autorice u Hrvatsku.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s