VOLGINA DJECA – Guzel Jahina – Knjige su moj svijet

Izdavač: Hena Com
Prevela: Tatjana Radmilo
Naslov izvornika: Дети мои
2019.

“Zvukovi su njegova vlastita života bili toliko siromašni i beznačajni da ih Bach više nije ni mogao čuti.”

Guzel Jahina jedno je od najvećih ruskih književnih imena novije generacije. Iako je dosad objavila tek dva romana, oba su prošla iznimno zapaženo, ne samo u Rusiji, već i u drugim zemljama.

Jedna od tih “drugih” zemalja je i Hrvatska. “Zulejha otvara oči” objavljena je prije nekoliko godina u hrvatskom prijevodu i zaista je dobro prihvaćena kod publike. S nestrpljenjem se iščekivao Jahinin drugi roman “Volgina djeca“.

Odmah na početku bih napomenula da knjigu “Zulejha otvara oči” nisam čitala, iako ću se u ovoj recenziji usuditi dotaknuti nekoliko površnih usporedbi tih dvaju naslova. “Volgina djeca” kompleksno je djelo, jedno koje ni sama nisam sigurna da sam do kraja shvatila, i zaista mi je bitno da vam, koliko mi već kratka recenzija dopušta, dočaram esenciju ove knjige i doživljaj čitanja iste.

Vi ste možda znali, ali ja nisam, u 18. je stoljeću ruska carica Katarina Velika naselila velik broj Nijemaca u Rusiju uz donji tok rijeke Volge. Ta je zajednica Nijemaca, baš poput većine zajednica tog tipa, uživala određenu zaštitu te nikad zapravo nije izgubila svoj nacionalni identitet. Npr. Nijemci tog područja nisu koristili (pa ni učili) ruski jezik, koristili su isključivo njemački.

“… Kod svakog je Gnadenthalca, jednako kao i u svih drugih koji žive uz Volgu, od djetinjstva usađen “osjećaj za veliku Rijeku“: ma gdje se nalazili – u šumi ili u stepi – oni mogu nepogrešivo odrediti smjer i naći put do Volge, čak i zatvorenih očiju. Je li za to zaslužan neki poseban organ ili područje mozga, znanstvenici nisu uspjeli dokučiti (bilo je više takvih pokušaja ekspedicija iz sveučilišta u Kazanju, Saratovu i Peterburgu). Taj unutarnji kompas radi na jednostavnom principu: samo treba osluhnuti unutar sebe i krenuti kao da te poziva voljeni glas…”

Danas te zajednice više nema. Nažalost, nije preživjela Sovjetsku Rusiju. I tu je Jahina pronašla svoju inspiraciju za knjigu “Volgina djeca“, baš kao što je inspiraciju za knjigu “Zulejha otvara oči” pronašla u tatarskom narodu.

Priča prati Bacha, učitelja njemačkog jezika u malom mjestu Gnadenthalu uz rijeku Volgu. Bach je samozatajan, povučen muškarac, osrednji učitelj bez jasnih poriva u životu. Bach naizgled oživljava jedino tijekom moćnih stepskih oluja, koje ga izvlače iz tople sigurnosti doma pod svoj mrzli košmarni tuš.

“Tako je tekao život – miran, ispunjen sitnim radostima i malim brigama, zadovoljavajuć u svakom pogledu. Na neki način i sretan. Čak bi ga se moglo nazvati i kreposnim da nije bilo jedne okolnosti. Šulmajster Bach imao je jednu pogubnu naviku koju mu je vjerojatno nije bilo suđeno iskorijeniti: volio je oluje. Ali ne ljubavlju mirnog slikara ili dobrog pjesnika, koji s prozora svojeg doma promatraju bjesnilo prirodnih elemenata i hrane svoje nadahnuće glasnim zvucima i živim bojama nevremena. Oh, ne! Bach je volio oluje kao okorjeli pijanac votku od krumpirove lupine, a morfinist morfij.”

Dok gradić Gnadenthal leži na jednoj obali Volge, druga je obala misteriozna i nepristupačna, ograđena stijenama i gustim raslinjem. I upravo iz tog smjera stiže Bachu poziv jednog vlastelina koji treba poduku za svoju kći pred udajom. Između Bacha i Klare razvija se toplo prijateljstvo, kao moćan kontrast surovoj realnosti koja ih okružuje. Na pragu ruske revolucije život ih prvo razdvaja pa ponovno spaja. I desetljeća koja su ispred Bacha bit će prepuna izazova, previranja, izdaja, susreta i ponajviše – straha.

Ovim sam vam sinopsisom opisala otprilike 2.7% radnje u ovoj priči. Zapravo, ova se knjiga uopće ne oslanja previše na radnju, a desetljećima koja opisuje konstantna je jedino moćna, velebna rijeka Volga. I iako sam se fokusirala na Bacha u ovom opisu, autorica to u svojoj knjizi nikako ne čini. Od Bacha polazi, ali kroz Bacha nam podaruje uvid u nekoliko zaista predivnih likova koji su opisani puno kompleksnije od katalizatora Bachovog razvoja kakvima se na prvi pogled čine.

“Život mu je bio na dlanu, nadohvat ruke ili Klarina glasa. I to život potpuno jasan, materijalan, pun boja i mirisa.”

Bez dvojbe, zaljubila sam se u likove koje je Jahina osmislila. Klara, Anče, Hoffman i Vaska likovi su bogate kompleksnosti i intenzivne slatkoće, kao plodovi ubrani s najboljih voćki. Zarila sam zube u te predivne likove, povela se za nježnosti kojom ih Jahina opisuje. I nekako je u taj meki povoj autorica ugurala i Vođu Staljina kao zaseban, gotovo punopravan karakter, dajući nam kontekst u kojem je narod tog kraja posebno rigorozno iskorištavan u političke svrhe između dva svjetska rata.

Ritam ove knjige posve je neujednačen, iako mi se po iskustvima drugih čitatelja čini da je to posebnost pisanja ove autorice. Krene pa stane, dijelovi su iznimno protočni pa prođu u hipu, i onda bi mi najednom čitanje stalo, kroz dijelove bih se probijala satima, ako ne i danima. Baš kao i rijeka Volga, ova priča ubrzava pa usporava, plića je i dublja, širi se pa skuplja.

“Pogled koji se otvorio pred njim kad je stigao na vrh bio je apsolutno neopisiv i Bach je upao u stanje obamrlosti, zaboravivši na sve: pred njim se, dokle oko seže, pružala zasljepljujuće plava i blještava Volga, sva prošivena šljokicama od podnevnog sunca. Prvi je put vidio toliko daleko. Cijeli je cjelcati svijet ležao pred njim: i obje obale, i stepa u zelenoj izmaglici rane trave s rječicama koje su tekle po njoj, i tamnoplave daljine na rubovima vidokruga, i sivi morski orao, koji je kružio iznad rijeke u potrazi za plijenom. Bach je raskrilio ruke ususret tom prostranstvu, odrazio se od ruba strmine i poslije se ni sam nije više mogao sjetiti je li poletio kao ptica ili se sjurio kao vihor po stazici za hitronogim Kirgizom…”

Ovu je knjigu nemoguće u potpunosti koncizirati. Ako ništa drugo, knjigu “Zulejha otvara oči” lakše je opisati – ograničena Tatarka kojoj upravo Sibir daruje prostor kako bi se pronašla kao zaseban entitet otvorenija je tema od onih koje se obrađuju u knjizi “Volgina djeca”.

Ali to nikako ne bih opisala kao manu ove knjige. Zaista se ne sjećam kad sam u nekoj knjizi toliko uživala u pletori tema, stila i nijansi, kao i povijesne osviještenosti. Guzel Jahina prekrasno piše! Knjiga je protkana bajkovitošću, a autorica spretno uvodi i elemente magije, snažno dočaravajući kako individualne teme tako i isprepletenost jedne zemlje, jedne rijeke, nekoliko naroda, nemilosrdne prirode i režima koji, unatoč socijalizmu u svom nazivu, nikada nije znao kako biti istinski ljudski.

“Koliko je Bach ostao sjediti na obali, nije mogao reći. Zbog koga je plakao – zbog čudaka Hoffmana ili poginule djece – isto nije mogao reći. Možda je plakao zbog svih Gnadenthalaca. Zbog onih koji su napustili koloniju. Zbog onih koji su ostali. Zbog osiromašene zemlja. Zbog izgorjelih brijestova. Zbog sretne Godine neviđenog uroda, koju je Volga odnijela, baš kao i posljednjeg mu učenika.”

“Volgina djeca” izazovna je knjiga zrele ljepote, a hrvatsko izdanje u sebi skriva i prekrasan prijevod Tatjane Radmilo. Guzel Jahina uzbudljiva je autorica, i radujem se vidjeti kuda će je sve njezini talent, rad i inteligencija odvesti u budućnosti.

Knjigu “Volgina djeca” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.