KLAONICA 5 – Kurt Vonnegut

Izdavač: Zagrebačka naklada
Prevela: Milena Benini
Naslov izvornika: Slaughterhouse-Five
2019.

“Čujte:
Billy Pilgrim se odlijepio od vremena.”


Zar ovo ne bi trebalo postati lakše?

Po ne znam koji put spremam se napisati: teško mi je sastaviti osvrt za ovu knjigu. Koliko sam puta to napisala?

A opet sam ovdje. Opet mi je teško probrati misli i izvući rečenice iz ove moje košmarne glave. Utjehu mi pruža činjenica da su gotovo uvijek u pitanju knjige koje su velike, velebne i važne.

Klaonica 5” autora Kurta Vonneguta sasvim je sigurno jedna takva knjiga. Riječ je o klasiku koji dosad nije bio preveden kod nas. Ne znam zašto. Generalno mi nije jasno kako je Kurt Vonnegut mogao ostati neprevođen. No, nek to bude rasprava za neku drugu priliku. Timu koji je zaslužan za to što danas imamo ovako odlično pripremljeno i prevedeno izdanje knjige “Klaonice 5” skidam kapu.

Upozoravam se, pripremite se za dugačak tekst. Za razliku od Kurta, ja ovo ne mogu ukratko.


“Sam – tu je knjiga.”
Kratka je i pomiješana i zbrkana, Sam, jer nema ničeg pametnog što se može reći o masakru. Svi bi trebali biti mrtvi, nikad ništa više ne reći ni željeti. Sve bi nakon masakra trebalo biti jako tiho, a uvijek i jest, osim ptica.”


Glavni junak ove priče je Billy Pilgrim. Kao mladić sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu kao američki vojnik, zarobljen je u Dresdenu tik prije završetka rata. Zarobljenici su držani u klaonici pod brojem pet.

Billy je doživio i preživio strahovito bombardiranje Dresdena od strane savezničkih snaga u kojem je grad sravnjen sa zemljom i spaljen. Tisuće ljudi, ne samo vojnika nego i civila, gorjelo je i umiralo u strašnim mukama. Napad je bio toliko strašan da se nakon rata pokušao zataškati, a područje Dresdena još uvijek osjeća posljedice.

Billy se nakon toga vraća kući. Reklo bi se, pratila ga sreća. Ovaj naizgled bezvezan čovac preživio je rat, ne zahvaljujući svom junaštvu, oženio se bogatom nasljednicom, imao nekoliko djece, čak je u jednom trenutku bio i jedini preživjeli u avionskoj nesreći.

No, ovom običnom pojedincu događa se nešto sasvim neobično, barem tako Billy tvrdi. Otimaju ga vanzemaljci s planeta Tralfamadore koji vrijeme doživljavaju drugačije od nas, njima se sve događa istovremeno i ništa se ne može promijeniti. Zbog toga se Billy i sam počinje odvajati od vremena i doživljavati vremenske skokove.


Billy je zaspao kao senilni udovac i probudio se na dan svog vjenčanja. Prošao je kroz vrata u 1955. i izašao kroz druga 1941. Vratio se kroz ta ista vrata i našao se u 1963. Vidio je svoje rođenje i smrt mnogo puta, kaže, i nasumce posjećuje sve događaje između njih.
Tako kaže.”


Klaonica 5” neobičan je roman, sasvim netradicionalan. Smatra se postmodernističkim romanom, što vama može ili ne mora nešto značiti. Riječ je o fragmentiranom romanu koji zamućuje granice realnosti, pisan je sasvim nelinearno, i moguće mu je pristupiti na više razina.

Jedan od najsnažnijih (ali i najdirektnijih) dijelova romana njegov je prolog – uvod u kojem autor objašnjava svoj proces pisanja ove knjige. Vonnegut ga nije izdvojio od romana, učinio ga je prvim poglavljem, on je neizostavan dio priče.

To poglavlje je nešto najdivnije što sam pročitala. Ako nikad ne pročitate cijeli roman, nemojte si dopustiti da vam ovo poglavlje promakne. Njime autor postavlja ton cijele knjige, ton koji bi nam možda promakao da tog poglavlja nema.


“A Lotovoj ženi, naravno, rekli su neka se ne osvrće prema mjestu gdje su bili svi ti ljudi i njihovi domovi. Ali ona se osvrnula, a ja je zbog toga volim, jer je to tako ljudski.
Pretvorena je u stup soli. Tako to ide.
Ljudi se ne bi trebali osvrtati. Ja to sigurno više neću raditi. Sad sam dovršio svoju ratnu knjigu. Sljedeća koju napišem će biti zabavna.
Ova je promašaj, morala je biti, jer ju je napisao stup soli. Evo kako počinje:
Čujte: Billy Pilgrim se odlijepio od vremena.
Evo kako završava:
Ćiju-ćiju-ći?”


Roman “Klaonica 5” bolno je iskren. Kao borac u Drugom svjetskom ratu, Kurt Vonnegut je u ovu knjigu unio sve o čemu nikada nije puno govorio, a morao je progovoriti, ponajprije o ratu, a nakon toga o jednoj od najkontroverznijih epizoda Drugog svjetskog rata. Ta epizoda najbolji je primjer koliko je rat bezuman i koliko u njemu zaista nema pravednika, kao ni pobjednika.


“Da nisam toliko vremena proveo proučavajući Zemljane,” reče Tralfamadorac, “ne bih imao pojma što znači slobodna volja. Posjetio sam trideset i jedan nastanjen planet u svemiru, i proučio sam izvješća o još stotinu. Samo se na Zemlji govori o slobodnoj volji.”


Ono što je također važno pojasniti o Kurtu – on je jedan od najduhovitijih ljudi na koje ćete ikad naići. Sasvim moguće jedan od najduhovitijih pojedinaca koji su ikad živjeli, ako je takvo nešto moguće staviti na spektar. Humor mu je iskren, bistar, suh, a ovaj je roman prožet upravo tim humorom.

Taj humor sve čini težim, tužnijim, iskrenijim, bolnijim, djetinjim. Ovaj pametan, moćan pisac koji je u vrijeme pisanja romana već i sam otac, u romanu je poput djeteta. Pred besmislom rata, svi smo mi djeca, djecu šaljemo u rat (ovo je tema u manjem ili većem obimu baš svakog antiratnog romana kojega sam pročitala), ratu pristupamo djetinjim idealizmom, igramo se rata dok on ne eskalira van svake kontrole, u ratu umiremo kao djeca, i iz rata se vraćamo ranjivi baš kao djeca.


“Vi ste tada bili djeca!” rekla je.
“Molim?” rekao sam.
“Bili ste djeca u ratu – kao ona djeca gore!”
Kimnuo sam. To je bila istina. U ratu smo bili budalaste djevice taman na kraju djetinjstva.
“Ali nećeš to tako napisati, zar ne.” To nije bilo pitanje. Bila je optužba.
“N-ne znam”, rekao sam.
“E, pa, ja znam”, rekla je ona. “Pretvarat ćeš se da ste bili muškarci, a ne djeca, i u filmovima će vas igrati Frank Sinatra i John Wayne ili neki drugi glamurozni, prljavi starac koji obožava rat. I rat će izgledati sasvim krasno, pa ćemo ih imati još puno. A u njima će se boriti djeca kao što su ona gore.”


Čitajući ovaj roman imala sam osjećaj kao da sam se, baš poput Pilgrima, i sama odlijepila od vremena i prostora. Roman je zasićen refleksijom, ali i emocijom. Na kraju me ostavio bez zaključka, jer o ratu možda vrijedi tek jedan poražavajući zaključak, a taj je neizbježnost. Sve te antiratne knjige, baš kao i ova, hvalevrijedan su pokušaj da ratove propitkujemo, možda jednog dana i prevladamo. No, ima li to smisla?


“Znaš što ja kažem ljudima kad čujem da pišu antiratne knjige?”
“Ne. Što kažete, Harrisone Starr?”
“Kažem im: Zašto umjesto toga ne napišete antiledenjačku knjigu?”
Naravno, htio je reći da će ratova uvijek biti, da ih je isto tako lako zaustaviti kao i ledenjake. I ja tako mislim.
A čak i kad ratovi ne bi stalno navaljivali poput ledenjaka, uvijek bi nam ostala obična stara smrt.


Billy Pilgrim nije uspio izbjeći svoju sudbinu, on se pomirio s njom. Ta me činjenica najviše potresla, i Vonnegut tu ne pruža ruku, ne pomaže čitatelju. Kako da podarimo smisao tome nečemu što se dogodi između rođenja i smrti, a što zovemo život? Osobito kad smo sposobni za tako okrutne stvari? Kurt Vonnegut nema odgovor na to pitanje, on nudi apsurd. Neki odgovori su možda ipak na nama, ako je moguće, ako sudbina dopusti, i prije nego što umremo. Tako to ide.


Jedna ptica rekla je Billyju Pilgrimu: “Ćiju-ćiju-ći?”


Knjigu “Klaonica 5” možete kupiti na web shopu Zagrebačke naklade. Trenutačno je i na popustu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s