FRANKENSTEIN – Mary Shelley – Knjige su moj svijet

Izdavač: Šareni Dućan
Preveo: Saša Drach
2018.

“Zašto se čovjek hvali osjećajima uzvišenijima od onih koje pokazuju zvijeri? One time samo postaju još vrjednija bića.”

“Frankenstein ili moderni Prometej” je roman napisan u devetnaestom stoljeću, a napisala ga je autorica Mary Shelley. Roman prati Victora Frankensteina, mladog znanstvenika koji na neobičan način, spojem znanstvenog i okultnog, uspijeva oživiti truplo načinjeno od različitih dijelova različitih tijela.

S vremenom se čudovište odvaja od svog stvoritelja, u svom progonstvu od tabule rase postaje samosvjesno biće, uči o životu, o jeziku, o umjetnosti i filozofiji. Nakon silnih razočaranja vraća se Victoru i zahtjeva družicu, da ne bude sam, jer shvaća da će među ljudima uvijek biti samo autsajder i čudovište. Frankenstein, svjestan da je stvorio nešto potencijalno vrlo opasno, mora dobro razmisliti može li to učiniti za čudovište koje je sam donio na svijet.

Mary je na ideju ove knjige došla u izazovu potaknutom od strane, ni manje ni više, Lorda Byrona s kojim su ona i njen muž prijateljevali. Isprva kratka priča s vremenom je razvijena u punokrvni roman, začinjen kojekakvim konotacijama o tom vremenu, simbolikom i filozofijom. Roman istovremeno posjeduje elemente gotičkog romana kao i elemente romantizma, a smatra se i začetnikom znanstvene fantastike.

“Svi ljudi mrze bijednike, a kako li tek mrze mene, koji sam najjadniji od svih živih bića?”

Za početak, moram priznati da sam imala veća očekivanja od knjige. Nedostajalo mi je atmosfere i detalja, ali najviše me zamorila opširna ispovijest glavnog lika. Victor Frankenstein nije baš pretjerano zanimljiv, a ni grandiozan lik kojega sam očekivala. Malen je, pomalo djetinjast, zaštićen od stvarnog života. Goni ga nešto ambiciozne znatiželje i mala količina uskogrudnog bunta, nema dobar uvid u posljedice svojih postupaka. I bože, što taj voli pričati…

Iskreno, iritirao me. Očekivala sam veliki konflikt o tome tko je čudovišniji, Frankenstein ili njegovo čudovište, ispalo je da je Victor čudovišan ponajviše u svojoj slabosti i razmaženosti. Pretpostavljam da je to dovoljno i svakako se razvilo do kraja knjige.

Da se razumijemo, karakteri imaju pravo biti iritantni, imaju pravo živcirati čitatelja, imaju pravo biti slabi i nedosljedni. Nije li upravo u tome dio njihove životnosti i ljudskosti na papiru?

Sve to možda upućuje i na još jednu zanimljivu temu – velika, sudbinska otkrića koja se događaju ljudima koji za njih nisu spremni. Moderni Prometej imitira originalnog Prometeja koji, iako nikad nije bio karakterno besprijekoran, ipak posjeduje snagu i dosljednost, on za svoju kreaturu i svoje principe ide do samoga kraja.

Victor, s druge strane, imitira u postupku koji sve započinje, u goloj ambiciji, ali nema snagu kako bi prihvatio svoje stvorenje te punu odgovornost za njega. On od te odgovornosti uporno bježi, pa makar to značilo i ubiti ono što je stvorio. Frankenstein to shvaća tek kad je prekasno.

“Kad sam razmišljao o djelu koje sam napravio, tj. stvorio ništa manje nego osjećajnu i racionalnu životinju, nisam sebe mogao izjednačiti s gomilom običnih izumitelja. Ali taj osjećaj, koji me poticao početkom karijere, sada me samo gura dalje u glib. Sve moje ideje i nade bezvrijedne su i kao arkanđeo koji je težio svemoći, zarobljen sam u vječnom paklu.”

Knjiga je najbolja kada mikrofon prepusti čudovištu. Njegov um je tabula rasa. Naivan je i bolno predivan, unatoč očigledno odbojnom fizičkom izgledu. Tako je sirovo… ljudski. Žudi za ljubavlju, za društvom onih koji ga u neznanju i kroz predrasude grubo odbacuju. Njegov razvoj od djetinjeg povjerenja, strasti za učenjem do patoloških stanja u kojem oduzima živote zaista je sjajno opisan.

Teško je, gotovo nemoguće, ne suosjećati s tako očiglednom tugom, s tako dubokom osamljenošću stvorenja koje nije tražilo da ga se donese na život. On je novi Adam, možda i novi Lucifer, a ipak, u romanu nikad ne dobiva ime. On je čudovište, nakaza, demon. Njegov stvoritelj, taj moderni Prometej (po Ovidiju, Prometej je od gline načinio čovjeka), udahnuo mu je život i odbacio ga je u strahu umjesto da ga prigrli kao vlastitu kreaturu.

“Nekad se moja mašta zanosila snovima o vrlini, slavi i užitku. Nekad sam se pogrešno nadao da ću susresti bića koja će zaboraviti na moj izvanjski izgled i zavoljeti me zbog mojih dobrih osobina koje sam bio u stanju pokazati. Ispunjale su me visoke misli o časti i odanosti. No, sada su me poroci unizili do razine najgore životinje. Nikakav zločin, ni nesreća, ni zlosretnost, ni bijeda ne mogu se usporediti sa mnom.”

Ova knjiga fantastičan je misaoni projekt, slojevit i promišljen, unatoč ponekoj neuravnoteženosti teksta, a dijelovi koji prate samo čudovište istinski su dirljivi te beskrajno tužni. Odnos stvoritelja s onim kojega je stvorio, odgovornost koja proizlazi iz tog odnosa, najstarija je priča na svijetu, i Shelley mu je zaista podarila moderno ruho, ono koje već dva stoljeća intrigira i inspirira.