Izdavač: Ljevak
Preveo: Mišo Grundler
Naslov izvornika: Prague Spring
2019.
“Socijalizam s ljudskim licem. Nije li to divno? Ideal. Nešto u što se može vjerovati.”
Simon Mawer engleski je pisac, autor deset romana, dobitnik je mnogih nagrada, a njegova su se djela nekoliko puta našla na širim i užim listama za Nagradu Booker. Zanimljivo je da je Mawer svoj prvi roman objavio relativno kasno, tek u četrdesetima. Ovakve sitnice me uvijek fasciniraju, zaista nije isto kada pisac krene objavljivati u ranoj ili zreloj dobi. Iako sam kroz godine nailazila na njegove romane, nisu me previše privlačili. Iskreno, ne bih ni “Praško proljeće” (vjerojatno) uzela u ruke da mi ga nekoliko poznanika kojima vjerujem nije preporučilo. Eh, da sam ovu knjigu propustila, koja bi to bila šteta…
Zaista volim povijesne romane, ali ne mogu ne primijetiti da mahom nailazim na klišeizirana djela. Dijelom sam i sama kriva, nije da “kopam” za kvalitetnim naslovima, a iskustvo čitanja knjige “Praško proljeće” mi je opomena da možda propuštam prekrasna djela zbog vlastite čitalačke lijenosti.
“Praško proljeće” prati sudbinu nekoliko likova, većinom Engleza, koji se zateknu u Pragu 1968. godine. Te se godine u Češkoj događaju velike stvari. Alexander Dubček pokušava modernizirati ovu zemlju i izboriti se za “socijalizam s ljudskim licem”. Nakon desetljeća depresivnog straha, u zemlji se stvara ozračje (hipijevskog) optimizma i zarazne nade. No svi znamo kako ta priča završi – crvenom čizmom ruske Crvene Armije koja je u kolovozu te godine odlučila satrti pokret koji je želio transformirati Češku.
“Ovo je možda prvi put da počinjemo živjeti u realnosti. Kao da se budimo iz ružnog sna. Sve ono što je u tom ružnom snu bilo nemoguće sada je moguće. Možemo govoriti što želimo, ići kamo želimo, možemo čak i pokušati zaboraviti ružni san. Ako Rusi navale s puškama i tenkovima, vratit ćemo se u taj ružni san i realnosti će nestati, no zasad…”
Iako sam o ovom povijesnom razdoblju i događajima slušala od oca koji je u vrijeme kojekakvih “proljeća” i sam bio zanesen mladić pun ideala, nisam o njemu puno čitala. Zahvalna sam Maweru što se istinski potrudio podrobno opisati ovaj događaj (naučila sam mnogo), bez da knjigu ikad liši kvalitetne karakterizacije, uzbudljivog pripovijedanja i zaista lijepog pisanja.
Slojevitost priče me oduševila. Osim što se bavi jednim političkim incidentom, jednako se bavi i intimnim konfliktima u životima dva para čije priče pratimo. Nije samo Čehoslovačka dodirnuta novim pokretom, cijeli svijet udiše neki novi miris slobode. Strast nove generacije je zarazna.
“Ona cima glavom u ritmu glazbe kao kakva automatska lutka. Glazba zveči i dalje, vrvi klišejima tog doba – čarobnim zaljuljanim brodovima, dimnim prstenima uma i slično – dok se publika njiše i maše, za trenutak posve neopterećena opasnostima koje ih okružuju. Osjećaju da glazba može nadvladati sve – Vijetnamski rat, Varšavski pakt, svu mržnju, sve nasilje, ružnu stvarnost.”
Mawer piše iznimno kontekstualno. Zaronio me u Prag toga vremena. To je Prag koji je izdvojen, izoliran od svijeta. Prag je pravi biser, a novim generacijama te Europe iznimno je nepoznat zbog komunističkog režima koji ga je odvojio Željeznom zavjesom.
Na samom početku knjige možda sam se i pitala zašto je glas u svojoj knjizi Mawer dao strancima Englezima, no do kraja knjige bilo mi je jasno da je njihova perspektiva na grad, ljude i događaje iznimno bitna za razumijevanje konteksta, postali su “uho” kojemu su pravi Česi mogli ispričati svoju priču. Na kraju krajeva, i Mawer je Englez, nije Čeh. Ovo je najiskreniji mogući način da ispripovijeda ovaj događaj.
“Premda je čvrsta ruka komunizma svojim sivilom obojila grad, i dalje je ostao naprosto najljepši u Europi.”
Likovi u ovoj knjizi su zanimljivi, kompleksni, njihovi odnosi intrigantni, a povijest koju je Mawer opisao sočna je, detaljna i imerzivna. Danima sam osjećala kao da živim za vrijeme Praškog Proljeća. Mawer je i spretan esejist. U knjigu je izrazito spretno upleo kratke eseje koji daju još bolji uvid u priču koju je Mawer odlučio ispričati.
Ultimativno, ovo je knjiga o nadi i istinskom idealizmu, a istražuje i ideju metafore života. Je li ovom svijetu uopće dozvoljena nada? Je li nada uopće realna kad o sudbinama često odlučuje bačeni novčić? Vrijedi li ustati i nadati se boljem? Autor je spretno suprotstavio lajtmotiv nade ideji beznadne slučajnosti. Koja od njih dvoje pobjeđuje?
Je li idealizam ostvariv? Povijest tako često ukazuje na negativan odgovor, pa ipak… “Nadati se” možda je posljednje uporište ljudskosti i života. Čak i kad je svaka nada uzaludna, ona ne prestaje i nemoguće ju je iskorijeniti. Ova poruka iznimno je važna, možda najvažnija mojoj generaciji koja upravo s nadom, odnosno rezignacijom i beznađem, najviše ima problema.
“Tako to ide. Nema plana, nema niti vodilje. Sve se događa slučajno. Možete komotno bacati kocku.”
“Praško proljeće” jedno je od ljepših iznenađenja moje čitalačke godine. Ovo je punokrvan i uzbudljiv povijesni roman o jednom periodu koji novijim generacijama i nije toliko poznat. Pitko je napisan, inspirirano preveden (ime prevoditelja Miše Grundlera pečat je kvalitete) i pruža mnogo, zadovoljit će i zahtjevnije čitatelje.
Knjigu “Praško proljeće” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 