Izdavač: Mozaik knjiga
Prevela: Petra Mrduljaš
Naslov originala: A Handful of Dust
2019.
“Pokazat ću ti nešto različito
Od tvoje sjene ujutro, koja korača iza tebe,
Od tvoje sjene navečer, što ti se diže ususret;
Pokazat ću ti strah u pregršti prašine.”
~ T. S. Eliot: Pusta zemlja (preveo Antun Šoljan)
Evelyn Waugh engleski je autor romana, biografija i putopisa rođen 1903. godine. Umro je 1966. godine. Izuzetno je cijenjen kao jedan od velikih pisaca 20. stoljeća (djela mu se redovito nalaze na popisima najboljih iz tog stoljeća), a najpoznatiji je po svojim satirama. “Pregršt prašine” jedna je od njegovih najpoznatijih satira.
“Pregršt prašine” fokusira se na visoko društvo između dva rata i nemilice ga rastavlja i kritizira. Tony i Brenda par su koji svoje velike prihode troše ponajviše na održavanje (pre)velikog zdanja u kojem žive a koje je generacijama u Tonyjevoj obitelji. Imaju i mladog sina koji je opsjednut konjima i koji je, neuobičajeno za literaturu, poprilično razmažen.
Brenda je prva kojoj dojadi ovakav život iako se naoko poprilično slaže sa svojim suprugom. Pronalazi ljubavnika, dosadnog i pomalo jadnog Johna Beavera. Tony za to ništa ne zna do trenutka kada njihovu obitelj dostiže velika tragedija i Brenda odluči napustiti supruga.
Ova je knjiga vrlo pitko napisana, lako ju je čitati, iako se zaista teško povezati s likovima. Pojedini dijelovi su i vrlo duhoviti, premda Waugh u tom pogledu nikad ne pretjeruje. Štoviše, cijela priča odaje dojam gorčine. Naime, priča sadrži i neke autobiografske elemente: i Evelyna je supruga napustila zbog drugoga.
Likovi ove priče namjerno su plitki i iznimno nedopadljivi. Tony je pasivan i pragmatičan. Brenda je površna i sklona manipulaciji, kasnije i vrlo kivna, a slobodu iz umišljenog kaveza traži u najdosadnijoj osobi na svijetu: u liku Johna Beavera koji za nju gubi zanimanje istog trenutka kad se u brakorazvodnoj parnici Tony probudi iz svog pasivluka. Cijelo društvo opisano je kao s nekog drugog planeta u kojem emocije i moral nisu previše bitni, to je društvo koje posvemašnje izbjegava odgovornost, a nakon što Tony i Brenda izvrše uloge koje im je to društvo namijenilo oni ostaju bez ičega, nebitni i zaboravljeni.
“Za njih, njezine su okolnosti bile izuzetno glamurozne, jer je pet godina bila legendarno, gotovo sablasno ime, kao da je zatočena kraljevna iz bajke, a sada kad se vratila, taj događaj je bio čarobniji nego da je neka druga, povučena supruga naglo promijenila navike. Čak je i njezin izbor partnera pridavao dodatnu draž. Beaver, ridikul kojega su svi poznavali i prezirali, odjednom ju je uhvatio medu blistavim oblacima božanske sfere.”
Lako je doći do kraja ove priče i ostati zbunjen, s osjećajem da smo nešto propustili, da nešto važno ne znamo ili nismo shvatili, a kako bismo razumjeli poantu ove priče moramo još dublje zaroniti u kontekst, odnosno u život samog autora.
Možda najvažnija trivija koju moramo znati o autoru jest činjenica da se 1930. godine preobratio na katolicizam. Riječ je o staromodnom katolicizmu, onom koji ne prihvaća dobrodošle reforme koje su se u to vrijeme događale unutar te institucije.
Iz te perspektive Waugh piše “Pregršt prašine” te opisuje društvo koje je, esencijalno, odbilo Boga. Bez pravih uputa, bez moralnog oslonca ono je zagrezlo u nemoral, u grijeh i u uzaludnost. Tonyjevo putovanje u ništavnost, u osobu bez sreće, bez smisla i bez baštine vizija je putovanje samog autora bez vjere i religije. Štoviše, to je putovanje cijelog društva.
Iako nisam vjernica, ovaj mi je podatak zbilja razotkrio knjigu u svoj svojoj punini i priča mi je u potpunosti sjela na mjesto. Možda se s Waughom privatno ne slažem, ali zaista je napisao dobru knjigu, s likovima koji su toliko bezvrijedni da je gotovo nemoguće suosjećati s njima, ali koji vrlo elegantno upozoravaju na opasnosti gubitka moralnog kompasa.
“Diljem Engleske, ljudi su se budili, obuzeti mučninom i malodušjem.”
Besmisao pojedinih scena graniči s apsurdom i iako Waugh u svojoj životnoj filozofiji to povezuje s nedostatkom vjere, takvu uzaludnost i propadanje određenih dijelova društva nije teško promatrati i povijesno, kao neki “Downton Abbey” ali s puno manje simpatičnim likovima. Uostalom, zašto ne i danas… Imamo i mi društvenih problema s neosjetljivošću i moralnim distanciranjem pojedinih grupa.
Da, naša turbulentna era vrijeme je za neke nove ljude. Jesu li to baš reakcionarni katolici? Ne bih rekla, ali autor je poantu definitivno iznio.
Knjigu “Pregršt prašine” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 