Knjiga “Skriveno” domaćeg autora Ozrena Majerića zgodno je opisan kao labavo povezan roman. Iako je roman, doima se kao zbirka priča, a priče su često unutar sebe zbirke paragrafskim minijatura. Te prave male osjetilno-fotografske slike strpljivo se slijevaju u cjelinu formata, i daju nam sasvim drugačiju perspektivu na gotovo uobičajene stvari.
Kratak sadržaj ću u ovom osvrtu prekočiti. Vjerujte mi, u ovom slučaju je suvišan. No, rado ću o o stilu. Ozren piše stilski bogato, zasićeno, ne boji se ni pridjeva ni metafora. Ono što bi drugi pisci micali u svojim opisima, to u knjizi “Skriveno” neporecivo funkcionira. Nadalje, Ozren ne povlađuje čitatelju. Nelinearno pripovijedanje, mnoštvo likova (još bolje: mnoštvo različitih pripovjedača) te različite lokacije nerijetko su od mene tražili dodatnu pozornost stoga bih čitateljima preporučila oprez ulazeći u ovaj roman. Ovo nije knjiga za svakog.
Ipak, efekt je dojmljiv. Sve se na posljetku stopilo u singularnu spisateljsku fotografiju, ujednačenog i bogatog gorko-umamljivog okusa, kao neki dobar čili. To me ne čudi, Ozren rado progovara o tome kako je neka druga knjiga, ona jedinstvenog, strahovito važnog Oceana Vuonga, utjecala na njegov život, a sasvim je vidljivo da je utjecala i na njegovo pisanje. Tko god je čitao Oceana Vuonga, zna o čemu govorim. I baš kao Ocean, Ozren svoj spisateljski talent velikodušno dijeli, ali pomoću njega i žestoko komentira.
Slaba sam te stvaratelje kojima tekst nije samo priča, kojima fotografija nije samo uhvaćen prizor. Volim te umjetnike koji umjetnost žive i gramzljivo traže nove medije da se još smjelije i potpunije izraze. Voajerizam, agresija promatranja ili sitne bilješke o životu koje se uvijaju oko nas dok se l’artiste diskretno povlači sa strane i cijelu igru opaža i bilježi.
Osjećaji koji su me pratili čitajući “Skriveno” su divljenje, tuga, ali i prožeta ljubav. Emocije su ovdje važne jer upravo njih Ozren rado manipulira; svojim slikovitim uvidima on zadire onkraj teksta, u ono što riječi ne umiju izraziti, u skriveno koje pod njegovim rečenicama nije više toliko neopisivo. Ljudi su previše ljudi da bi im neke stvari polazile za jezikom i možda zato glavni lik ovog romana mora biti nešto sasvim neživo: doslovan ili figurativan – fotoaparat.
Na prvo okidanje, spojeno s jakim blijeskom, trznuo se kao pogođen metkom. Podignute ruke sakrile su mu izraz nemoći koji je na tren zamijenio paniku, a prsti su mu iz kandži postali prekrižena ograda iza koje se skrivao i samo je ono prazno oko virilo van. Podsjetio me na nemirnu životinjicu, ulovljenu u zamci, željeznim šiljcima oko gležnja prikovanu na zemljano tlo posuto injem s kojeg se diže podmukla hladnoća. Posramio sam se te misli okrutno okidajući i drugi put, i treći i četvrti put. Svaki škljocaj gurao ga je još dublje, sve dok leđima i ramenom nije dotaknuo pregradnu ploču, bez mjesta za bijeg. Zamrznuo se poput nekog davno postavljenog muzejskog izloška, sa spuštenim rukama koje iza sebe opipavaju novi zatvor. I tad sam ga uspio uloviti. Taj peti bljesak opet mu je podigao dlanove, ali prekasno da ne bi ostao ubilježen za službenu ispravu koja će dokazivati da je on upravo on, uz ime i pripadajući broj.
Ozren nas podsjeća da uvijek netko gleda, da naše skriveno ne možemo uistinu skriti. Ljudi jedni drugima kradu dušu jednako kao što to čini i kamera. Najbitnije, podučava nas da je sve povezano, mi smo povezani i dio smo neke veće fotografije. Hoćemo li na njoj biti kao jelen pred farovima, dramatični poput planine ili velikodušni poput jutra?
U potpunosti je na nama.
Hena Com
2023.
Knjige su moj svijet 