PONEKAD LAŽEM – Alice Feeney – Knjige su moj svijet

Izdavač: Egmunt Hrvatska, naklada Puls

Prevoditeljica: Jelena Pataki

“Ponekad lažem” triler je koji je napisala Alice Feeney. Alice je izvorno novinarka, s dugogodišnjom karijerom na BBC-u, poznatoj mreži u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovo je njezin debitantski roman i iskreno – ne bi se reklo!

Primijetila sam ga prije dosta vremena, kad je tek izašao prošle godine. Iako su o ovoj knjizi, poput većine trilera, mišljenja bila ponešto podijeljena, zaintrigirala me recenzija jedne od dražih mi book blogerica. S vremenom sam saznala da uskoro izlazi i u nakladi Puls te sam odlučila odložiti čitanje za hrvatsko izdanje.

Dakle, i prije nego li sam krenula čitati imala sam osjećaj da će mi se knjiga svidjeti. I nisam se razočarala! Moram priznati da su veliki dio hype-a knjige bili njezini obrati, a nisam tip čitateljice kojoj su obrati toliko bitni. No, već i u samom naslovu knjige jasno je da sadrži jedan element pripovijedanja koji mene jako “pali” – nepouzdani pripovjedač, u ovom slučaju nepouzdana pripovjedačica. Laži, laži, laži me, Amber!

Ono što je posebno šarmantno u cijelom konceptu knjige jest da Amber odmah na početku najavi da ponekad laže, no ona ne najavljuje te laži, ne obilježava ih i na čitatelju je da tim lažima udje u trag. Ovdje skidam kapu autorici koja je odlučila ne podcijeniti čitatelja, jer malo što me smeta u knjigama nego pretjerana objašnjavanja, te suvišna navođenja. Amber nam je jedini izvor informacija i na čitatelju je da je uhvati u laži. Dinamična je to igra i nije uvijek laka. Amber stvarno dobro laže, a ni ostali likovi nisu posve nevini, kao što ćemo uskoro i saznati.

Priča započinje u bolnici, naša junakinja je u komi i polako se prisjeća događaja prethodnog tjedna koji su prethodili tajanstvenoj automobilskoj nesreći zbog kojeg je završila u komi. Ona sve čuje, ali ne može se pomaknuti. Ne zna što joj se dogodilo, ne zna zašto je u bolnici i ne sjeća se dobrog dijela događaja u danima koji su prethodili nesreći. Njena sjećanja polako naviru kako se priča odvija.

Dakle, dobivamo nekoliko vremenskih linija koje pratimo kroz priču, kao zagonetnu puzzlu:

Trenutnu – u kojoj se Amber nalazi u bolnici u komi.

Nedavnu – nekih tjedan dana prije kada se sve počelo zahuktavati najavljenim otkazom na radnom mjestu.

Davnu – dnevnik misteriozne devetogodišnje djevojčice.

Amber je kompleksna pripovjedačica i to je čini poprilično neodoljivom. Polako ju upoznajemo. A upoznajemo i ostale karaktere bitne za priču. Amberinog supruga Paula – nekad slavnog spisatelja koji prolazi kroz stvaralačku krizu. Claire – Amberinu sestru s kojom ima vrlo zamršen odnos. Madeline – šeficu na poslu koja nije zadovoljna Amberinim radom i želi ju otpustiti. Edward – bivši dečko s kojim nije ugodno prekinula i kojeg slučajno sretne na ulici. Jo – kolegica s posla puna podrške i dobrih ideja kako da Amber ipak uspije zadržati posao.

Ne želim pretjerano objašnjavati radnju. Nema gore od spojlanog trilera, zar ne? No, želim vam objasniti zašto mi se baš ovaj triler dopao dovoljno da ga nagradim s pet zvjezdica od mogućih pet.

“Ponekad lažem” je odlično koncipiran i jako spretno napisan roman (čestitke autorici!). Takodjer, ovaj triler je izvrsno izbalansiran, što se danas ne vidja često, u doba kad trileri izlaze kao na pomičnoj traci i gotovo svaka izdavačka kuća pomalo nasilno pokušava rekreirati fenomen “Nestale” (Gillian Flynn).
Prekrasna naslovnica! Ne znam za vas, ali gušt mi je uzeti knjigu koja ovako lijepo izgleda. Naravno, ne suditi knjigu po koricama, ali volim pohvaliti dobar dizajn kada ga vidim, a ovaj je baš dobar.
Zagolicao mi je um u potpunosti. Još uvijek, nekoliko dana nakon završetka čitanja, razmišljam o pojedinim aspektima priče. Da, knjiga je dobila svoj početak i kraj, ali zbog same glavne junakinje i njenog načina uvjeravanja publike o tome što je tu istina, a što laž, ja još uvijek nisam sigurna koje dijelove joj vjerujem, a koje ne.
Glavna junakinja odmah je u početku stavljena u izuzetno ranjiv položaj i to utječe ne samo na njenu viziju stvarnosti, njene zaključke, nego i na njenu samouvjerenost kao pripovjedačicu. Zbog toga joj se često miješaju stvarnost i snovi (halucinacije?) i to dodaje dodatan element u cijeli proces dolaženja do istine.
Motivacija likova mi je bila savršeno jasna, na momente i dirljiva. Iako bih voljela jaču karakterizaciju nekih likova (Paul, Claire), shvaćam da pripovjedanje u prvom licu jednine, osobito ovog tipa, nije zahvalno za cjelovitu karakterizaciju sporednih likova, stoga me taj dio na kraju ipak nije smetao.
Obrati! Odlični su. Doista. Autorica ih uvodi polako, ali svejedno nisu time izgubili na težini. I ako ćete i unaprijed pogoditi neke, gotovo sigurno nećete pogoditi sve. U jednom trenu postane jasno zašto je dvjema vremenskim linijama pridružena i treća – toliko davna i nejasna perspektiva djevojčice koja se pomalo ne poklapa s onim što znamo o glavnom liku. Nakon toga obrati se samo nizaju, sve do samog kraja koji je definitivno što-se-upravo-dogodilo kraj. Taj kraj je pomalo i diskutabilan, nije se svidio svima, no mene je baš osvojio i fino mi je zaokružio priču.