Sad ću biti iskrena, možda i neprimjereno iskrena. Kao knjiškoj blogerici najnezahvalnije mi je kad recenziram djela manje poznatih mladih autora, osobito kad je riječ o romanu prvijencu i kad je riječ o samoizdavaštvu. Ja se tu ne snalazim, prostor mi nije intuitivan, a uvučena sam (ne tuđom krivnjom) u njega.
Naime, nemoguće mi je osvrtanju pristupiti jednako kao i nekom drugom djelu, odnosno djelu iz drugačijeg konteksta. Ja sam drugačija, odnosno osjećam da sam drugačija kad organiziram osvrt. S jedne strane sam ili prestroga ili nedovoljno stroga.
Osjećam pritisak očekivanja da iskomuniciram cjelovitu i detaljnu vrijednost djela potencijalnoj publici, te me iznutra povlači unutarnji beta čitatelj ili član žirija koji će ovakva djela secirati i ocjenjivati. Krećem od polazišta da će od moje iskrenije kritike i autor i knjiga imati koristi. Jer koliko god vjerujem da takvim djelima treba vjetar u leđa, toliko vjerujem da će lakše zainteresirati potencijalnu publiku ako su svjesni i stvari koje u romanu možda ne funkcioniraju tako dobro.
Ovo nije uvijek zahvalan pristup. Balans je nemoguće postignuti a da svi budu zadovoljni, prvenstveno ja. Osobito zato što sama nisam bezgrješna i moji dojmovi često nisu najispravniji. Isto tako, kad bih bila u prilici razložiti svoje primjedbe direktno autoru u privatnom razgovoru, nerijetko su autori toga itekako svjesni, te su i radili na tekstu da minimaliziraju otpor.
I zadnje, nisam još uvijek sigurna koliko se u ovom tipu osvrtanja uspijevam odvojit od vlastitog ega. Nisam ni sigurno koliko je moje znanje analize dobro.
Puno je toga, a vremena je malo, pa u posljednje vrijeme sklonija sam odustati od osvrtanja na dijela iz ove kategoriji, jer što to meni treba.
A žao mi je, jer mi je poticanje pisanja, osobito žanrovskog, velika strast i želim ga gledati kako raste, pupa i kako se te knjige čitaju. Želim vidjeti rast, da svaka nova knjiga bude uspješnija od prethodne, da autori jedni drugima dižu letvicu i uživaju u procesu. Želim vidjeti tržište u kojem mali specijalizirani izdavači poput Naklade Calliope, Naklade Cranium, Naklada Fragment ili Innamorata (i mnogi drugi) cvjetaju baš zato što daju priliku manje poznatim mladim autorima. Želim obitavati u knjiškom svijetu u kojem autori koji se odlučuju za samoizdavaštvo znaju da mogu računati na priliku kod publike.
I onda naiđe roman poput “U vrtlogu vremena” domaće autorice Ivane Julius. Riječ je o povijesnom fantastičnom romanu, prvom u zamišljenoj trilogiji, koji je inspiriran medvedgradskom legendom o Crnoj Kraljici, a koji kao pokretač priče koristi i putovanje kroz vrijeme.
Pročitavši knjigu, imala sam vrlo jasnu ideju što mi se u romanu svidjelo, a što nije. Ali kad je autorica sinoć došla na naš book club susret, poljuljala sam se u svojoj namjeri da knjigu analiziram pred svima.
Dogodi se, autori budu slatki i simpatični, zaneseno nevini u svom prvom knjiškom poduhvatu. Nije jedna osoba kupila knjigu (a i uživala u njoj) zato što im se autor svidio. A Ivana je tako svidljiva. Prelijepa, visoka, inteligentna, markantna i strastvena žena, u tirkiznoj srednjovjekovnoj haljini, spremna nepotpomognuto razložiti sve što bi moglo biti zanimljivo ne samo kod njezine knjige, nego i kod cijelog, još nedovršenog, serijala.
I da je tu stalo, ali nije. Ivana je očekivala od nas i komentare vezane uz stvari koje nam se nisu svidjele. Oprezno sam ušla u taj razgovor. Ivana me spremno dočekala, niti jedan moj argument nije joj bio nov, sve te aspekte je već prošla prilikom uređivanja ove knjige.
Jezik je premoderan i premalo različit od modernog? Ivana je imala nekoliko spremljenih odgovora.
Barbara Celjska nije dovoljno rojalna? Ivana ima spreman odgovor.
Seksa nema dovoljno? Ivana spremila odgovor.
Nisam osjećala dovoljne posljedice traumatičnih događaja na likovima? Ivana ima spreman odgovor.
Ja još uvijek stojim kod većine svojih primjedbi, ali to su bili dobri odgovori i promišljene spisateljske odluke.
Sad ću krenuti na poantu ovog teksta koji nije tipični osvrt, ali smatram da je važno.
“U vrtlogu vremena” autorice Ivane Julius primjer je KAKO TREBA PRISTUPITI PISANJU, UREĐIVANJU I SAMOOBJAVLJIVANJU romana kod nas, ali i svugdje u svijetu. I ne mislim da je to jedini takav primjer kod nas, ali ću odabrati baš njega.
ISTRAŽIVANJE
Bila sam oduševljena koliko se Ivana bacila u istraživanje. Činilo se da u istraživačkom procesu na mnogo načina uživa više nego u samom pisanju. I to je nezahvalan posao, jer koliko god istraživački dio bio dobar, uvijek može biti bolji, detaljniji, čak i širi. No to autoricu nije smetalo da mu se srcem posveti i da zaista ZATEGNE detalje u svojem romanu; da izmišljeni dijelovi funkcioniraju s povijesnim činjenicama ili legendama; da Čekovljev pištolj uvijek ispali.
RITAM
Jedan od glavnih stvari koje je Ivana htjela postići jest čitljivost romana, da se radnji ne usporava. I po meni, ovo je uspjela. Roman ima gotovo 400 stranica koje se same okreću i roman ne samo da ne usporava, nego i ubrzava prema kraju. Kroz razgovor otkrila je da je u suradnji s urednicama nemilosrdno kresala tekst, izbacivala sve što nije bitno. Oprostila se i od nekih scena (čak i cijelih aspekata knjige) koje su njoj osobno bile važne, ali joj je sugerirano da mute tekst i usporavaju radnju.
Autor koji se nije sposoban oprostiti od teksta uvijek će nailaziti na probleme. Ivana je odlučila što joj je u romanu hijerarhijski važno i kakvu priču želi ispričati. Prvi draft je tek početak, uređivanje je mučniji proces kroz koju se ta vizija treba ispolirati.
UREDNIŠTVO
Uputila bih velike pohvale uredničkom timu koji je radio na ovom romanu. Kad u romanu sudjeluju urednici poput ovih – koji u tekst ulaze gotovo kao su-autori – nevjerojatna je vrijednost. Tanja Junušić Marijana Ivanović nisu samo strastveno pristupile svom zadatku, nego i znalački. I potvrda su da samo zato što je knjiga samoobjavljena ne znači da urednici nisu potrebni, ali ne znači ni da ih nije moguće pronaći.
MARKETING I PROMOCIJA
Čini se da je Ivana već prilikom pisanja ove knjige shvatila važnost osobnog sudjelovanja u promociji romana. Nevjerojatno mnogo autora kao da još uvijek duboko u sebi vjeruje da je knjigu dovoljno pustit u svijet i ona će kvalitetom pronaći svoju publiku.
Gledajte, neće. Da, word of mouth je najkvalitetniji način da se knjiga zaista proširi, ali prvo mora pronaći kritičnu masu čitatelja da bi se ta priča zavrtila.
Ivanin promotivni proces uključivao je i analizu stranog tržišta (s puno razvijenijim samoizdavaštvom!) kako bi bolje razumjela koje se tehnike i alati tu koristi i koje bi mogla iskoristiti za svoju knjigu. Ergo, tirkizna srednjovjekovna haljina u kojoj predstavlja svoje naslov! Ali tu su i promotivne rute do Medvedgrada, tu su silne promocije (koje sama dogovara), tu je suradnja s velikim knjižarskim lancom i knjižnicama uz razumijevanje da postoje različiti tipovi kupaca/čitatelja i da roman mora na različite načine biti dostupan.
Rezultat je gotovo rasprodano prvo izdanje tek nekoliko mjeseci nakon izlaska.
Na kraju, riječ je o zaista zabavnom romanu! “U vrtlogu vremena” je tečan, zanimljiv, uzbudljiv, kompleksan i dobro zategnut roman. Elementi povijesti, lokalnih legenda, ljubavi i fantastičnog elementa su sami po sebi atraktivni, a autorica se potrudila da svaki na svom stupu funkcionira, ali da i jedni s drugima tečno profunkcioniraju. Posebno bih pohvalila kompleksnu karakterizaciju Barbare Celjske, te slojevitost odnosa koji je okružuju i posljedično određuju.
Uvijek nečeg može biti više, nečeg manje, a i ukusi se, kao i dojmovi, razlikuju, ali lako je preporučiti ovaj roman, osobito ljubiteljima Diane Gabaldon ili Zagorke.
Uzbuđena sam oko ovog projekta, i veselim se, ne samo nastavcima, nego i ostalim Ivaninim projektima u budućnosti. I s obzirom na sve što sam istresla u ovaj poduži tekst (hvala vam na čitanju!), vjerujem da će Ivana Julius u svom pisanju biti samo još bolja i bolja.
Knjige su moj svijet 