Dugo sam slušala o Emily Henry i njezinim romanima, ali nikad nisam osjetila da su oni nešto za mene. Možda sam malo izašla iz žanra, možda sam malo izašla i ljubavnih tema, možda sam malo izašla iz boja kojom već i na naslovnici svaka njezina naslovnica pršti!
Možda sam vidjela da iza svega stoji čisto postavljena marketinška agenda, sve u vezi ovih knjiga zove na čitanja, čak i samo ime autorice kao da su bomboni.
No, uvijek kažem, sve u životu treba isprobati, a ja stvarno nisam poznata po tome da odbijam slatkiše.
Uzela sam roman “Happy place”, još ne preveden kod nas, i odlučila saznati imali li u ovom štivu nešto više od praznih kalorija.
Ako vam se ne da dalje čitati, odgovor je DA, IMA!
Ako želite čuti zašto, pročitajte cijelu recenziju.
“You are in all of my happiest places. You are where my mind goes when it needs to be soothed.”
Kao prvo, roman nije samo o ljubavnom odnosu. Roman je prvenstveno o mjestu koju junakinja (a i oni koje najviše voli) smatraju najsigurnijim mjestom na svijetu (vikendici-vili jedne djevojke iz društva). Način na koji opisuje to mjesto duboko me dirnulo, i sama se ovih mjeseci gnijezdim u domu za koji sam odlučila da mi je stalni. Kad Emily opisuje to sretno mjesto, ono postaje i moje, i bila sam duboko impresionirana razinom emotivnog angažmana kojeg je od samoga starta izvukla iz mene.
Ovo nije samo roman o ljubavnom odnosu, ovo je prijateljstvu, odnosno o prijateljima koji postaju obitelj u kojoj mladunčad zajedno odrastaju u mlade i zbunjene ljude. Priča se uvelike oslanja na posebitosti takvih odnosa, ali i samo dodatno potpiruje tu emotivnu vatricu koja je već zapaljena. Sretna mjesta nisu samo mjesta.
“It doesn’t matter how busy life’s been, how long the five of us have gone without seeing one another: meeting at the cottage is like pulling on a favourite sweatshirt, worn to perfection.
Time doesn’t move the same way when we’re there. Things change, but we stretch and grow and make room for one another.
Our love is a place we can always come back to, and it will be waiting, the same as it ever was.
You belong here. ”
Ovo je i roman o ljubavnim odnosima. Tako je, više njih. Imamo centralni par (namjerno vam NIŠTA ne govorim o radnji), ali i nekoliko drugih i autorica divno opisuje one trenutke kad sve ono što vučemo u odnose dolazi na naplatu i na nama je da zajedno narastemo ili odemo svatko svojim putem.
Jer, nažalost, život rijetko dopusti da u njemu ostanemo bezbrižna djeca. A sretna mjesta nisu samo – mjesta.
“I imagined them all thinking it was worth it. Telling me how much they loved me. All my life, when I thought of my future, that was what I pictured. Not a career. The things I thought would come with it. Happiness, love, safety. And that dream had been enough for a long time. What was school if not a chance to earn your worth? To prove, again and again, that you were measurably good. One more deal I struck with a disinterested universe: If I’m good enough, I’ll be happy. I’ll be loved. I’ll be safe.”
Happy place daleko je od savršenog romana, na momente kao da gubi momentum, neujednačenog je ritma, i prečesto sam se gubila u likovima. Do kraja su se te sitne mane samo još više isticale. Ali na tih nekoliko sati ipak nisam skidala osmijeh s lica, roman je postao moje knjiško sretno mjesto, osobito usred mog prevrtljivog predrođendanskog ljeta.
Ne znam kakve su joj ostale knjige, ali rado ću ih istražiti. A Happy place? Iako me nije oduševila, neće mi je biti teško ni preporučiti. Ipak sam ja sladokusac.
Knjige su moj svijet 