INDIGO – Clemens J. Setz

Izdavač: Hena Com
Preveo: Dalibor Joler
2020.

“Što čovjek inače može raditi u ovo vrijeme nego se sakriti jedno u drugo.”


Nije mi ovo prva čudna knjiga. Uživam u neobičnim knjigama. One su okusa na koji još nisam navikla, have yet to become an acquired taste, ako smijem posuditi ukusni idiom iz engleskog jezika.

Ipak, dugo nisam pročitala štivo koje u tolikoj mjeri ne razumijem. Zaista, nije mi problem priznati da dobar dio stranica romana “Indigo” nisam uopće ili sam djelomično razumjela. Roman je pružao otpor mojim pokušajima da ga dokučim, i na kraju krajeva – da ga definiram.

No nešto sam izvukla iz našeg literarnog plesa. Osjetila sam poantu u tom nerazumijevanju. U ovoj recenziji ne nudim mnogo: tek okvirni sinopsis, natruhe priče, nikakvu konkluziju i mnogo špekulacija. Jedino što vam u svojoj recenziji mogu ponuditi jest mnogo pomiješanih dojmova i tek pokoja pomalo smjela interpretacija.

Počnimo od priče. Vjerujem da ste već čuli da priča govori o društvu u kojemu se pojavljuju tzv. Indigo djeca s „posebnim moćima“. Te posebne moći nisu one kakvu moderna ezoterija pripisuje djeci koju naziva Indigo djecom u našem ne-fiktivnom društvu. Nisu to nikakve plave aure, prosvijetljenost, starodušnost, empatija ni mudrost. Toj djeci iz romana “Indigo” zajedničko je jedino to da je u njihovoj blizini svakome mučno, do te mjere da ni roditelji ne mogu biti u njihovoj blizini, fizički odgovor je toliko intenzivan.

Radnja prati nekoliko linija, nekadašnjeg učitelja u internatu u kojem su se nalazila ta djeca, te jednog „bivšeg“ indigovca koji je sad odrastao muškarac, Indigo efekt se s odrastanjem izgubio, dok još uvijek osjeća traumu takvog neobičnog odrastanja.

Rijetko se susreće roman koji toliko ne mari za svoju fabulu. Na trenutke sam imala osjećaj kao da je autor priču postavio zato što mora, kao pogon za sve ono što je htio utrpati u svoju knjigu. Posljedično, misteriozna priča nikad ne pronalazi svoje razrješenje, svoju katarzu. Ipak, to me ni u jednom trenutku nije smetalo.

Iako nema što autor u ovaj roman nije „utrpao“ (utrpati, tako neelegantna riječ, ali u ovom slučaju zaista savršeno opisuje ono što želim opisati, op.a.), ubrzo sam shvatila da je roman prava rapsodija otuđenosti. Likovi kroz cijeli roman pokušavaju dotaknuti jedni druge, vrpolje se u svojim očajničkim pokušajima da ostvare konekciju.

I upravo tu fabula počinje imati svoj smisao. Indigo djeca prokleta su kroničnim nedostatkom ljudskog kontakta, od naj, naj, najranije dobi. Živ(otar)e svoj život u perimetru odvojenosti, po automatizmu osjećajući koliko moraju biti udaljeni od drugog ljudskog bića kako mu ne bi naudili.

I na kraju je sasvim nebitno je li riječ o djeci u internatu, o bezbroju sporednih likova, ili o indigovcu koji je odrastao u osobu koja nema pojma kako usrećiti ženu koju voli, i koji je sam sebi najveći misterij, jer je njegovo poimanje intimnosti bolno manjkavo.


“Pokušavala ga je dovesti u ugodniji položaj. Da je neki drugi dan, samo bi ga odgurnula, rekla bi mu da je glupan i šugavo pseto pa bi se u kupaonici zadržala dovoljno dugo dok mu erekcija splasne. Zatim bi gola prošetala sobom i možda ga upitala kakvi su mu planovi za danas. Rekla bi da ona mora na posao, mora zaraditi novce, biti normalna i tako to, što će on raditi cijeloga dana? Pa bi se zbog toga porječkali i time nadomjestili prekinutu intimnost.”


Ili o učitelju (istog imena kao i autor) kojega ta djeca i taj fenomen magnetski privlače dugo nakon što je izašao iz sustava, koji možda upravo u toj djeci vidi odraz vlastite nemogućnosti da ostvari istinski smislenu komunikaciju s drugima.

Roman gotovo kao da je laboratorijski eksperiment u kojem autor pomiče figure i zapisuje reakcije. I to je sve divno i zabavno, dok nisam osjetila da sam i sama dio tog eksperimenta. Kroz apsolutno cijelu knjigu autor ubacuje sitne simbole, događaje, faksimile, anegdote, članke, svi oni su tu da bi ispoljili reakciju. Od likova. Od čitatelja. Od mene.

Da vam ilustriram, ti trenuci vrlo često uključuju trivijalne, ali pomalo uznemirujuće podatke o kojekakvim eksperimentima nad životinjama (kako veoma meta!), i ja zaista vjerujem da su bili tu ne bi li pobudili bilo kakvu empatijsku reakciju. Već se i po reakciji likova moglo vidjeti gdje stoje na nekoj empatijskoj ljestvici koje je neobično važna za ovaj roman. A to kako sam se sama osjećala, bolje da vam niti ne pričam.

Naime, i sam roman koristi termin “uncanny valley“, onaj osjećaj kad promatramo nešto što je naizgled ljudsko, ali zapravo nije. Lice koje imitira ljudskost, ali u sitnicama podbacuje, i te sitnice uznemiruju. Čitanje ovog romana upravo je takav doživljaj. Sve je nekako ljudsko, razumljivo, objašnjivo, ali zapravo na neki jezovit način ipak – nije.

I tako dobivamo ovu čudno pomiješanu salatu od knjige, s puno previše kalorija. Po svemu, trebala me odbiti, zasititi me (na trenutke u jest, ponekad je bilo nemoguće pratiti autorovu viziju priče), ali ni u jednom trenutku nisam knjigu uspijevala ispustiti iz ruku.


“Svemir još miruje zanesen pogledom smrtno ranjenoga čovjeka kojemu glas vjerojatno otkazuje jer više ne može disati i on je zapravo već pokojnik koji želi razgovarati sa živom osobom i njih dvoje sjedi na stražnjem sjedalu automobila iako su zapravo jedno od drugoga udaljeni milijunima kilometara.”


I na sve to skupa, teško mi je išta zamjeriti autoru, dapače, u njega sam se čak pomalo i zaljubila. U knjigu je sasvim nonšalantno ubacio neke od najboljih rasprava o Star Treku i Arvou Pärtu na koje sam ikada naišla. Postalo mi je bolno jasno da bih ja s tim Setzom tako rado sjela na kavu.

Roman „Indigo“ vam nakon ove recenzije neće biti pretjerano jasniji. I teško mi ga je preporučiti. Pobogu, pa kome ovo preporučiti? Ipak, ovo je jedan od najzačudnijih, najčarobnijih, najdubljih romana koje sam pročitala. To mora imati bar neku težinu, zar ne?

Knjigu “Indigo” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s