Izdavač: Slovensko slovo
“Osjećam kao da je ovo bajka, a ti si moj vitez s gitarom.”
Znate što, vesele me ti mladi autori koji odnekuda iznjedre punokrvni roman. Osobito ako je to roman s idejom! A Marijana Dragičević dobra je s idejama.
Također, iako trenutačno radi na novome romanu, hrabro je odlučila prvo objaviti prvi. Možda se kaže da se prvi mačići u vodu bacaju, no ovdje to nije bilo potrebno. Roman „Rock strana bajke“ bilo bi šteta propustiti iako je očigledno riječ o romanu prvijencu koji time mjestimično pati od nekih početničkih boljki, što je neizbježno i za puno iskusnije autore.
Srećom, nisam urednica, mogu samo govoriti o osjećaju, o motivaciji sebe kao čitateljice, o stvarima koje su me zasmetale ili nisu.
I da, bilo je stvari koje su me zasmetale. Pomalo neobične jezične konstrukcije došle su uz objašnjenje da je autorica željela zadržati prirodan govor specifičan za bjelovarski kraj iz kojeg dolazi, što mahom funkcionira i simpatično je, premda mi se ponekad činilo da određena naivnost u konstrukcijama paragrafa ne dolazi samo iz neobičnog govora.
Činilo mi se i se možda toliko fokusirala na određene fiksne postavke karakterizacija da se nije dovoljno posvetila reakciji u datome trenutku. Je li zaista realno da osoba, koliko god bila pozitivna i energična, i koliko god bila otuđena od sestre blizankinje, baš nimalo ne tuguje za istom nakon što sestra umre?
Ipak, sve je ovo lakše meni napisati ovdje nego napisati u romanu. Roman je kapitalno djelo za svakoga, i propuste se detalji. No činilo mi se da je autorica poprilično svjesna nekih svojih slabijih točaka, kako bi ih izbalansirala nečim jačim.
I tu me osvojila! Ono što možda nedostaje na jednoj strani, ona kompenzira na drugoj. Pa tako relativno jednostavan stil pisanja postaje šarolika oaza krasno ocrtane atmosfere mračne bajkovitosti, a koja se polako fokusira u svoju modernu inačicu pod snažnim utjecajem rock glazbe – glazbe koju je autorica utkala ne samo u priču, nego i kao vrlo konkretne primjere pjesama (uz svako poglavlje) za nas.
I sasvim je nebitno hoćete li ih uzeti kao doslovan soundtrack uz čitanje ili tek kao simboličnu gestu, možda i glazbenu sugestiju, godi ta multidisciplinarnost koja jasno ide uz reputaciju autorice koja se u privatnom životu itekako bavi umjetnošću, i to se tako osjeti.
“Zanimljivo je kako udaljene duše jedna drugu privlače. Od svih pojava, uzajamno privlačenje jednoga tijela prema drugome najrazornija je i najjača sila koja se može pronaći u prirodi. Nitko ne može znati što će se dogoditi kada se napokon dogodi susret i sudaranje. Zna se jedino da će reakcija biti veoma intenzivna.”
Svidjelo mi se i što je svoj centralni ljubavni par pronašla u tabuu ljubavnog odnosa starijeg muškarca s mladom ženom, djevojkom koja bi mu u nekom svemiru mogla biti i kći. I svidjelo mi se što nije odvraćala pogled od potencijalne, ali razumljive patološke note u kojoj ta mlada djevojka u svom odabraniku osjeća dozu oca bez kojeg je odrasla, a on u njoj osjeća tračak prijatelja kojega je davno izgubio.
Priče, a osobito bajke, cvjetaju na takvim zapetljanim čvorovima i sretna sam što ih je Marijana prihvatila takvima kakvi jesu.
“Ona je bila masa ogromne ataksije, a on je bio čarobnjak koji preobražava metež u sklad.”
Sve u svemu, ovdje je riječ i zabavnom romanu koji je krasno spojio elemente s kojima barata u cjelinu koje udovoljava čitatelju. A ja se jako radujem sljedećem romanu Marijane Dragičević.
Želite li kupiti knjigu? Javite se autorici u inboks njezine Facebook stranice.
Knjige su moj svijet 