10 MINUTA I 38 SEKUNDI U OVOM NEOBIČNOM SVIJETU – Elif Shafak

Izdavač: HENA COM
Prevela: Mirna Čubranić
Naslov izvornika: 10 Minutes 38 Seconds in This Strange World
2019.

“KAD SE TOČNO ŽIVO BIĆE PRETVORI U LEŠ?”


Prošlo je desetak godina od kad sam posjetila Istanbul. Bilo je to zaista intenzivno putovanje. Komorni zbor u kojem sam tada pjevala sudjelovao je na međunarodnom natjecanju, putovanje je bilo ekonomično, ispunjeno aktivnostima od kojih nisu sve bile određene za zadovoljstvo, neke i za “posao”, ako amatersko pjevanje u zboru možemo nazivati poslom.

Hotel nam se nalazio na azijskoj strani Istanbula, što je značilo da smo se trebali prevesti preko Bosforskog mosta. Nakon onog što se činilo kao bezbroj sati u busu (da, putovali smo busom, uz noćenje u Sofiji), prelazeći preko mosta odjednom sam oživjela, u potpunosti shvativši gdje sam – u Konstantinopolu, u Istanbulu. U gradu tolike povijesti, iznimne kulture, važnosti i značaja. U gradu baštine veće od života, sa stanovništvom brojnijim nego što je moguće i zamisliti.

Istanbul sam napustila sa silnom željom da se vratim, iako je daleko od grada u kojem bih voljela živjeti i iako je daleko od grada u kojem mi se sve svidjelo. No njegova kompleksnost i dihotomija su apsolutno čarobni.

Turska autorica Elif Shafak

O Istanbulu se puno piše i svaku takvu knjigu rado čitam. I rad nobelovca Orhana Pamuka obilježen je ovim gradom. No, jedino sam s Elif Shafak istinski doživjela pravi, istinski Istanbul. Zašto? Jedino ona taj veličanstven, ali nesavršen grad pretjerano ne romantizira, dok ga istovremeno oslikava svim mogućim bojama.

I tek sam s ovom knjigom shvatila koliko mi je, kroz svoje knjige, različitih strana Istanbula Elif do sada pokazala.


“Istanbul je bio iluzija. Neuspjeli mađioničarski trik.
Istanbul je bio san koji je postojao samo u glavama asasina. Istanbuli su bili mnogostruki i borili se, nadmetali, sukobljavali, svaki smatrajući da na kraju samo jedan od njih može preživjeti.”


Počela sam s knjigom “Kopile Istanbula“. Zaljubila sam se u knjigu već u prvom poglavlju. Kroz opise istanbulske žege na koži sam osjetila one iste vremenske uvjete kojih se sjećam sa svog putovanja. Nastavila sam s povijesnim romanom “Majstor i ja”, koji mi je dozvolila da koračam živim Istanbulom nekog drugog vremena iz kojeg su nam danas ostali samo spomenici. Tada sam uzela “40 pravila ljubavi“, a nakon toga i “Tri Evine kćeri“. To su bile knjige kojima sam bila nešto manje oduševljena, ali sam i s njima otkrila neke strane turske povijesti i sadašnjosti o kojima nikad do sad nisam razmišljala.

10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu” je prekretnica u mom odnosu prema djelima ove autorice. Ako mi se ova knjiga ne svidi, hoću li se ikada više vratiti knjigama Elif Shafak? Sami znate da me knjiga “Tri Evine kćeri” i nije baš oduševila.

10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu” je roman koji je ostvario veliki uspjeh odmah nakon objavljivanja ušavši u finalni izbor za Nagradu Booker. Zanimalo me je li taj uspjeh opravdan. Pročitavši knjigu, rekla bih da je vjerojatno bilo i zaslužnijih knjiga za ovo priznanje, ali razumijem i zašto se tu našla.

Kao i uvijek, Shafak i ovom knjigom daje glas onima koji u istanbulskom društvu glasa nemaju. Posvetila se izopćenicima. Prostitutkama, transvestitima, pjevačima, pojedincima druge rase i druge vjere, onima sa samog ruba jednog vrlo kompleksnog društva. Groblje samotnika, groblje koje je odabrala kao simboliku cijele svoje knjige, opisala je ovako.


“Gotovo svi pokopani na Groblju samotnika izopćenici su na svoj način. Mnoge su odbacile njihove obitelji, selo ili društvo općenito. Narkomani, alkoholičari, kockari, sitni kriminalci, skitnice, bjegunci, odbačeni, nestali, psihički bolesnici, beskućnici, nevjenčane majke, prostitutke, svodnici, transvestiti, bolesnici od AIDS-a… Oni neželjeni. Društvene parije. Kulturni gubavci.”


Naša junakinja je Leila Tekila. I u ovoj knjizi ona proživljava posljednje neuronske trzaje u trenucima svoje smrti koji traju, pogodili ste, točno 10 minuta i 38 sekundi. Zadavljena je i ostavljena u kontejneru, u tim trenucima ona se prisjeća svog života koji je u isto vrijeme i tragičan i magičan.

Odrasla je u malom mjestu u Anatoliji i obilježili su je komplicirani obiteljski odnosi, kao i trauma. Bijegom u Istanbul zadesila ju je prostitucija i ti su odnosi zauvijek prekinuti. No, u Istanbulu ju je pronašla nova obitelj – petorica individua koji su također otpadnici. Zajedno su kroz desetljeća prijateljevanja stvorili malu disfunkcionalnu obitelj koja ih je nosila kroz godine, a u samom centru te obitelji nalazila se, sad mrtva, Leila.


Otac je duboko udahnuo i nakosio glavu, kao da je sve čuo. “Ako moraš otići, idi, ya ruhi, dušo moja”, rekao je. “Nađi prijatelje, dobre prijatelje. Vjerne prijatelje. Nitko ne može opstati sâm – osim Svemogućeg Boga. I ne zaboravi, u pustinji života, budala putuje sama, a mudri u karavani.”


Roman se sastoji od dva djela i oni sami djeluju kao jedna disfunkcionalna cjelina. Tempo je pomalo neujednačen, a drugi dio, kojeg otimaju perspektive prijatelja nekako je nepripremljen. Roman na trenutke zabljesne prekrasnim mislima i rečenicama, ali je na trenutke i banalan, kao da joj jezik na kojem piše ne leži najbolje. Shafak je napisala knjigu koja čeka do samog finala kako bi povezala sve svoje končiće. Ali zato jednom kad ih poveže…

Elif je najsnažnija kada govori o Gradu. O Istanbulu. Unatoč povremenoj plitkosti i nespretnom pripovijedanju u kojem mi nešto tvrdi umjesto da mi kroz priču pokazuje, teško je odoljeti katarzi finalnih trenutaka u kojem i grad i svi njegovi junaci konačno dođu na svoje.

Bili su to trenuci u kojima sam shvatila zašto me upravo Bosforski most toliko godina prije kismetski povezao s tim kaotičnim gradom s kojim, na prvi pogled, nemam ništa zajedničko. Ljubav, razumijevanje, prihvaćanje, radost – u divljini istanbulskih ulica toliko je trenutaka prožeto upravo ovim emocijama, a Shafak im je svojom knjigom postala medij.

Čitanju ove knjige prišla sam oprezno, sasvim moguće i s nedovoljno strpljivosti. Ipak, od svih Istanbula koje je u svojim knjigama uporno opisivala, ovaj je najranjiviji, najponizniji, najspektakularnije najnesavršeniji, i Elif je u njemu pokazala svu raskoš svoje privatne i spisateljske empatije. Shafak vjeruje u perspektivu hodanja u tuđim cipelama i pokazuje bolnu, surovu, beskrajno milosrdnu Empatiju. I upravo je u tome ova knjiga predivno uspjela, osvojila ona Bookera ili ne.


“Ovaj je grad nije prestajao iznenađivati, u svojim najmračnijim kucima skrivao je trenutke nevinosti, trenutke toliko neuhvatljive da ih, kad bi shvatila koliko su bili neokaljani, više nije bilo.”


Knjigu “10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s