Izdavač: Vorto Palabra
Prevela: Ivana Banović
2019.
“Jedini razlog zašto je mene itko ikada volio bio je da dobije nešto ujutro”, zagunđao je Mraz.”
Zamislite da postoji grad u kojem žive svi likovi iz različitih blagdana koje slavimo. S obzirom na to da smo kroz tisućljeća civilizacije promijenili podosta različitih religija, božanstava, pa time i blagdana, taj se drevni grad stalno mijenja te je omjer moći pojedinih grupa konstantno fluidan.
Naravno, danas je najsnažniji djed Božićnjak, kao predstavnik Božića, te cijela njegova suita. Nakon njega dolazi Uskršnji zeko. I tako dalje. Shvatili ste princip. Blagdanske grupe djeluju poput velegradskih mafija, jer moć je bitna, čak i ako si samo lik iz nekog blagdana.
Uz blagospodu, vilenjake, jaja, kosture, čokoladne zečiće te cijele horde različitih magičnih stvorenja, u Blagdangradu žive i ljudi. Ovaj velegrad kompleksan je i stoji na delikatnom omjeru moći. Tu ravnotežu ugrožava zločin koji se događa jedne noći i s kojim knjiga započinje.
Max je ljudsko biće te lokalni detektiv. Kada jedne noći netko izmasakrira cijeli tucet bande uskršnjih jaja, a Max pod stolom nalazi vilenjački zvončić, jasno je da je rat bandi u Blagdangradu evoluirao na jednu sasvim novu razinu i to na onu koja bi mogla značiti sveopći rat na ulicama, i to tik pred početak božićne sezone u Blagdangradu.
“Već je godinama, desetljećima, cijelu vječnost, činilo se, Blagdangrad bio pod opsadom borbi između simbola pridruženih ovom ili onom blagdanu. Odavno je minulo vrijeme dobre volje i veselja.”
Ludo, zar ne? Tko li se mogao dosjetiti ovoga? E pa netko koga zasigurno već znate – Cody McClain Brown jedan je od najprodavanijih “domaćih” autora. Njegove zbirke istinitih anegdota “Propuh, papuče i punica” kao i nastavak “Hrvatska uzvraća udarac“, omiljeno su nam štivo već godinama.
Ipak, umjesto nove zbirke priča u kojima Cody pronicljivo, realistično, ali i beskrajno toplo secira naše društvo u koje se priženio i u kojem je osnovao obitelj, Cody se odlučio na hrabar korak pisanja svog prvog (!!!) romana! I to na temelju ideje koja mu je na pamet pala još kad je bio klinac.
Iako su mu priče uvijek imale obilježja fikcije u kratkoj formi, napisati punokrvan roman, osobito žanrovski, nije lak zadatak. Ipak, rekla bih da se Cody tu dobro snašao. Pokušat ću vam objasniti što očekivati od ovog neočekivanog romana.
Za početak, hajdmo riješiti smetalice. Ima li ovaj roman boljke prvog romana? Rekla bih da ima. Neke stvari su mogle biti jasnije, neke stvari su mogle biti pripremljenije, neke možda i bolje prevedene, procedurama se možda moglo malo više posvetiti.
Na dalje, Cody se igra s pojmom “normalnosti” i, iskreno, voljela bih da je možda malo detaljnije objasnio što to znači, za blagospodu, osjećati se normalnim, osobito u kratkoročnoj inačici koja se spominje kroz roman.
“Zašto? Zašto! Zamislite, detektivi, što bi se dogodilo Blagdangradu kad bi svi vilenjaci, Zlodusi, jaja, kerubini i ostali šetali naokolo izgledajući i osjećajući se cijelo vrijeme normalno? Što god to uopće značilo.”
Knjiga ima i kulturološki problem, ali s kojim se autor hrabro uhvatio u koštac. Cody dolazi iz mjesta (Amerike) koje još uvijek drugačije doživljava blagdane nego mi. Kod nas su blagdani (i to govorim kao netko tko i nije vjernik) ipak više vezani uz (katoličku) religiju.
No možda je upravo i u tome poanta – ta devaluacija i komercijalizacija (pravih ili manje pravih) blagdana koja se sve više primijeti i kod nas. Ta zapravo površna, iako ljudska, potreba za sveopćim slavljem s kojim onda volimo pretjerati.
I ono kada se još nismo niti uvukli u jaknu, a dućani su već ukrašeni i puni božićne robe, u nadi bolje zarade. Ono kada, umjesto u miru doma, predbožićno vrijeme provodimo u beskrajnim redovima blagajni. Ono kada u blagdansko vrijeme praznimo džepove u humanitarne svrhe, a cijele godine nije nam palo na pamet podijeliti ni kune. Zvuči poznato?
“Mi postojimo zato da bi ljudi nečime mogli odagnati tugu svojih bijednih života. Što biste svi vi kad ne biste imali blagdane? Svi vi živite tako malodušnim, jadnim životima lišenima čarolije da ih morate ispunjavati smislom, pretvarajući se da određeni dan nešto znači. Kao da smo miroljubiviji na Božić? Ha! Kao da smo milosrdniji na Uskrs? I da se uistinu više volimo na Valentinovo?”
Ali hajdmo se mi vratiti na knjigu. Iskreno, bilo mi je teško odoljeti knjizi “Težak slučaj u Blagdangradu“. Brzo se i lako čita, i strahovito je atmosferična, čak i mračna, a Cody ima urođeni talenat za pisanje akcijskih scena, pozadina iz politologija mu itekako pomaže da u knjigu uplete i oštru analizu društva, a bome zna i zaključiti scenu.
Unatoč duhovitoj premisi koja se nalazi u živopisnoj apsurdnosti i dovitljivosti ovog svijeta, knjiga nije sama po sebi duhovita, Cody je prigrlio noir stil gotovo u potpunosti, stoga nemojte očekivati da će biti slična uradcima kao što je film “Tko je smjestio Zeki Rogeru?”.
Noir je privlačan žanr detektivskih romana, ali u njemu je i sve već nekako izrečeno. Postoji razlog zašto je s godinama kriminalistički žanr osvježen nekim novim pristupima. Ipak, Cody je ovom knjigom uspio staru priču ispričati na novi način. I iako možda nije punokrvan krimić s naglaskom na procedurama, Cody je tu priču ispričao poprilično uvjerljivo.
Čitajući ovu knjigu, zaista sam vjerovala da postoji tamo neki grad u Americi u kojem žive sve blagdanske prikaze i ukaze te svi blagdanski likovi, znani i neznani. Blagdangrad je dominantan karakter u ovoj priči, snažno je prisutan.
Osobnost grada, iako Cody nikad nije pretjerano ušao u njegovu mitologiju, sasvim dovoljno drži vodu i nekako je logično da će biti suparništva između većih grupa, antagonizma koji stoljećima kipi i na kraju se oblikuje u sustav u kojem vladaju blagdanske mafije, dok mali ljudi niti ne znaju što se istinski događa oko i iznad njih – oni bi lampice, šunkicu, francusku salaticu, ružicu, izrezbarenu tikvicu, pumpkin spiced sve i, na kraju svega, jedno veliko, sočno, zeleno pivo.
“Zavidio je policajcima koji nisu radili u Blagdangradu – policajcima u New Yorku, Chicagu, kvragu, čak i u Detroitu ili Baltimoreu. Na mjestima normalnog nasilja, gdje su se dečki u plavom suočavali s najmračnijom stranom ljudskog roda, ali su živjeli u blaženom neznanju kakvu su mahnitost praznici u stanju prouzrokovati. Oni su mogli uživati u Božiću ili Uskrsu ne razmišljajući o masakriranim uskršnjim jajima ili obezglavljenim vilenjacima.”
Suma summarum, za razliku od “Propuh, papuče i punica” duologije ovo nije knjiga koju bih vam preporučila da poklonite bilo kome, ali za ovu knjigu publika definitivno postoji. Ovu knjigu vidim kao divan božićni poklon cijelom spektru potencijalnih čitatelja, samo možda preskočiti baku kojoj je svidjela “Punica“. 🙂
Ovo nikako nije knjiga koja će doprijeti do širokog spektra čitatelja i vrlo vjerojatno neće ponoviti fenomen prethodnih knjiga. Ali to joj nije ni cilj.
Cody je izašao iz zone ugode i istražio nešto sasvim novo. Kažu da je druga knjiga najteža knjiga. Ne, to nije istina. Prva knjiga u nekom novom žanru je ona koju je najteže napisati. I zbog toga aplaudiram Codyju. Knjigom “Težak slučaj u Blagdangradu” narastao je kao pisac, a vjerujem i kao osoba. Meni se svidjela. I želim još. ❤
Knjigu “Težak slučaj u Blagdangradu” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 