Izdavač: Hangar7
“One govore o emancipaciji, ja je pak živim, i to mukotrpno. Nemam vremena lamentirati o takvim stvarima.”
“Japodinine muke” je steampunk roman hrvatske autorice Ivane Delač. Steampunk romani djela su spekulativne fikcije, obično povijesne, koje opisuju neku inačicu alternativne povijesti u kojoj se tehnologija parnog stroja nastavila razvijati i upotrebljavati u kojekakve tehnološke svrhe.
Steampunk romane krasi stilska prepoznatljivost: gadgeti s kojekakvim zupčanicima i metalnim konstrukcijama ovisnim o pari, fantastični kostimi, ali i avanturizam sasvim specifičan za ovaj žanr. Vrlo je omiljen kod publike, a ja tu nisam nikakav izuzetak. Čak sam svojevremeno, kad sam se još bavila game dizajnom, osmislila i nekoliko video igara s tom tematikom. Neopisivo je zabavno pustiti kreativnost da se raskalašeno zabavlja unutar okvira steampunk žanra.
Ta raskalašena kreativna zabava prisutna je i u knjizi “Japodinine muke“. Iako je ponešto sporija i manje koncentrirana na avanturističke aspekte žanra, ova knjiga to zamjenjuje nekim drugim elementima.
Japodina von Reinhardt nasljednica je goleme tvornice u Karlovcu čije upravljanje preuzima nakon očeve smrti. Godina je 1904. i biti žena na čelu jedne takve tvornice nezahvalni je izazov, projekte i partnerstva više gubi nego ostvaruje, i svoje zadnje nade za spas tvornice (o kojoj ovise sudbine mnogih radnika) polaže u svoje sudjelovanje na Velikoj izložbi izuma koja se održava u Zagrebu. Nema puno novaca na raspolaganju, a stvari kao što su nova haljina i luksuzno putovanje iz Rijeke u Zagreb cepelinom za nju su luksuz.
Na izložbi ne uspjeva ostvariti značajne poslovne suradnje, i pomalo se prepušta očaju. No prilazi joj stranac, ruski industrijalac, i ponudi ugovor s “đavlom”, ali koji Japodina ne može odbiti, iako je riječ o netransparentnom i tajnovitom angažmanu. Naime, Rus želi letećeg zmaja kojega pogoni parni stroj. Japodinina tvornica idealna je za ovaj posao, ali pod koju cijenu?
Već pri prvim stranicama knjige bilo mi je jasno da je stilski uzor autorica potražila u pisanju Marije Jurić Zagorke (nešto što je autorica i potvrdila na nedavnoj promociji ove knjige). Nije to bez ideje, Zagorki SF nije bio stran i kod nas je ponosna začetnica tog žanra svojim romanom “Crveni ocean”.
Marija Jurić Zagorka, kao prva hrvatska žena novinarka, poslužila je i kao inspiracija za kreaciju jednog od najzanimljivijih likova u cijelom romanu – novinarke Marianne Cindek (zavrisnula sam od sreće kada sam to primijetila!). Pravi ljubitelji “Gričke vještice” prepoznat će i još jedan “nod” Zagorki koji se sakriva u Marianninom prezimenu.
Taj stilski eksperiment donio je pravo osvježenje u priču. Pitko, koncizno, jasno i energično pisanje držalo me prikovanom uz stranice “Japodininih muka“. Karakterizacija likova je jasna i višedimenzionalna, bez da se ikada previše gubi u dubinama motivacija, priča je logična i uzbudljiva, a svijet koji je Ivana stvorila toliko uvjerljivo spaja fiktivne elemente s onim stvarnim povijesnim da često nisam imala pojma što je stvarno, a što se doista nikada nije dogodilo. Karakterizacija, priča, worldbuilding – tri elementa kao stupovi dobrog romana, i sva tri su mi sjajno legla u ovoj knjizi.
Ako bih išta mogla “zamjeriti” ovoj knjizi (joj, kako je to teška riječ, uzmite je s rezervom), onda bi to bio malo sporiji prvi dio koji mi je na trenutke gubio pozornost.
Jasno je da je Ivana zavirila u svoje iskustvo psihologinje kako bi nam, bez pretjeranog dociranja, opisala likove koji su životni, koji su plodovi svog vremena, logičnih postupaka i koji su nam donijeli cijeli spektar moralnih dilema o kojima nije uvijek tako lako donijeti osobni sud, osobito kad je u pitanju centralni lik Japodine.
Koliko je daleko osoba sposobna otići zbog novaca? Kako Japodina donosi odluke, je li baš sve altruistička briga za radnike, ili je u pitanju i vlastito bogatstvo, ugled i komocija? Japodina jest žena vlasnica jedne tvornice, i neupitno je jedna snažna i sposobna osoba, no čini li je to sposobnom voditi tvornicu bez prethodnog iskustva? U trenutku kad se ova priča odvija, Japodina je upraviteljica tvornice već pet godina, i teško je vjerovati da je za neuspjeh tvornice zaslužna isključivo činjenica da je ona žena, koliko tu ima i njene nesposobnosti, barem u početku? Čini li je to što je žena na čelu tvornice, po defaultu, feministicom i potencijalnom sufražetkinjom? I je li Japodina ipak mogla spriječiti obrat koji se otkrio na samom kraju knjige da je bila spremnija na kompromise, strpljivija, skrupuloznija? Posljedice naših odluka ponekad su dalekosežne.
Ova knjiga opisuje jedno od, objektivno, najuzbudljivijih povijesnih razdoblja, postavlja ga u domaći setting Zagreba, Karlovca i Rijeke, i jasno opisuje entuzijazam i optimizam kojemu više nikad nećemo svjedočiti jer se izumiteljski fenomeni poput Tesle neće (vrlo vjerojatno) više nikada ponoviti.
“Da je čovjeku prirođeno da leti, imao bi krila.”
“Čovjeku nije prirođeno ni da se kreće velikim brzinama, pa svejedno od davnina imamo kočije s konjskom zapregom, zadnjih desetljeća parovlakove, a zadnjih godina i paročije.”
U tu mirišljavu juhu Ivana ubacuje i neke druge elemente: otpor prema novim tehnologijama koji danas nama može samo biti smiješan (npr. strujoskeptici); nove pokrete poput onog sufražetkinja, ali i začetke novih radničkih revolucija; te alternativna tehnološka napredovanja koja ova priča duguje fiktivnom razvoju parne tehnologije (jako su uzbudljivi, čekajte samo da pročitate kraj knjige!)
Uživala sam. Željela sam još. I veselim se nastavku, ako ga bude.
Knjigu “Japodinine muke” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 
One thought on “JAPODININE MUKE – Ivana Delač”