Preveo Boris Dumančić
Izdavač: Iris Illyrica
Conxi je tek trinaest godina kada je njezini roditelji, siromašni farmeri u katalonskim Pirenejima, odvode živjeti s tetom i tetkom bez djece. To nisu bili ljudi od velikih riječi niti izraza emocija, ali barem je djevojčica zbrinuta. Vrijeme je prolazi, i Conxa u novoj zajednici polako pronali kakvo takvo mjesto, a kada se nekoliko godina kasnije udaje za Jaumea, Conxa pronalazi je i svoju skromnu sreću. No, Drugi svjetski rat ne zaobilazi ni njihovo izolirano selo, i svijet joj se nepovratno mijenja.
“Ali čovjek nije kovač svoje sudbine. Pa da kaže dovoljno sam proživio, odlazim. Ili, pak, sretan sam, želim još godina da bih u njima uživao. Naravno da sam znala tu priču, ali i dalje je nisam razumjela do kraja.”
“Kamen u odronu” prvi put je objavljen 1985. godine i smatra se katalonskim klasikom dok se autoricu Mariu Barbal smatra jednom od najvećih katalonskih autora. U malom broju stranica obuhvaća velik broj godina, ali prije svega je intimna priča o jednom vrlo jednostavnom ruralnom životu jedne vrlo jednostavne žene, ali koja je u mnogočemu nalik ženama koje su stoljećima nastanjivale i naša područja.
“Čovjek je prevažan da bi ga se moglo kupiti, ali i premalen da bi mogao živjeti punim plućima.”
Te skromne stranice dokumentirale su život žene koja ni po čemu nije koloritna junakinja na kakvu smo možda i navikli u literaturi: nije ni najljepša, ni najinteligentnija, ni najradišnija. Njezin je unutarnji svijet također skroman, nesvjestan svoje vrijednosti i ljepote, navikao na drugotnost koja joj je rođenjem nametnuta.
Conxa živi u vremenu i društvu kojem je sreća najveći luksuz za koji se nema ni mogućnosti ni vremena, što njezine sitne namjere da sreću ipak okusi čini čini kudikamo zanimljivijim. A takav je i stil pisanja – skroman, usputno elegantan, a ravnomjerno obogaćen predivnim, pamtljivim rečenicama. Istovremeno, autorica ima izuzetnu sposobnost ne zanositi se idiličnim pogledom na vrijeme, mjesto i ljude, već sve sagledati i kritički, uz spomenuto poštovanje ljepote.
I tako je Conxin neupadljiv život zabilježen upadljivom literarnom zrelosti u romanu koji se s punim pravom može nazvati klasikom svjetske književnosti, a ne samo katalonske.
“Ja nisam mogla utažiti žeđ za njime. Željela sam se napojiti njime i proniknuti u njegove tajne i u sve ono za što sam mislila da skriva od mene, ali nismo imali vremena samo za nas dvoje. Vazda neki posao, uvijek netko drugi čeka.”
Nemoguće mi je ovu priču odvojiti od vlastite baštine odrastanja na selu uz skute starijih, mudrih, radišnih žena koje su same prošle slične sudbine kao i naša junakinja Conxa, i kroz slična unutarnja previranja. Čak se i rat slično ponio prema ovom području kao i prema katalonskom.
Završivši posljednju stranicu uhvatila me velika tuga; žaljenje za nečim što smo nepovratno izgubili; nešto što je prelako idealizirati, a to mi nije želja jer takav život nije bio nimalo lak (a i Maria Barbal ruralno okruženje tog vremena promatra i kritički), ali nešto što je imalo veliku vrijednost, a umrlo je s našim bakama koje su stvarale, rađale i umirale na polju. A ako su bile pošteđene te sudbine, velik broj njih bi na svom kraju završio u prevelikim, sterilnim gradovima u kojima je selo oživljavalo još jedino u pričama.
Conxa, kao i slične žene, junakinje su za koje povijest ne mari. Srećom, za njih mari književnost, uporno i inatljivo. Možda je upravo i to poanta ovog predivnog romana; da ljepota, baš kao i ljudska sreća, uvijek nekako uporno i inatljivo provire.
“Ali nisam znala reći ne, ja, koju nitko nikad nije pitao što želiš.”
Knjige su moj svijet 