Za početak, isprika. Posljednje stranice knjige “Stvarnost NOx” razvlačila sam kao zadnji komad čokolade. Tako i ovaj osvrt stiže s odmakom, ali znate što? Zadržavam pravo da mi se život s vremena na vrijeme uplete u čitanje.
Srećom, kraj me nije razočarao! “Stvarnost NOx” ostavila je ugodan dojam i ovim putem čestitam autorici na prvom romanu! Nije mala stvar, nipošto.
Pa evo jedan mali koloplet dojmova, što mi se svidjelo, a što bih voljela da je bilo drugačije. Uz napomena na startu: domaće tekstove mladih autora čitam drugačijim okom. Gledam ih mrvicu kritičnije, “uredničkije”, iako sam daleko i od kritičarke i od urednice, što možda i nije najzdravije, ali eto, iz iskustva mi se čini da publika to i traži s nepoznatim, mladim imenima, pa udovoljavam tom instinktu i ovdje.
No da ne duljim, najveća pohvala ide čitkosti romana! Tekst teče, čita se brzo i lako, i vrlo brzo sam “pohvatala” svijet. Osjećao se bliskim, europskim, poznatim u nijansama, a opet dovoljno drukčijim da mi se čvrsto usidri u dojam. To jako cijenim.
Na početku me ugodno iznenadila i emocionalna nit priče, riječ je o obiteljskoj priči, o jednom generacijskom prokletstvu koje se itekako prelijeva u odnose među likovima. Taj dio brzo mi je sjeo. Svijet ima i okus i boju, ali ono što mi je najviše “golicalo” pažnju jest osjećaj da je autorica promišljeno oblikovala svaki svijet koji se spominje u priči, čak i one koje samo ovlaš dotaknemo.
Naravno, riječ je o romanu koji traži znatnu dozu odmaka od realnosti. Što nekome može biti prepreka, a nekome prednost. “Suspension of disbelief” ovdje je ključna komponenta. Pomaže da svijet bude uvjerljiv, ali osobno bih voljela više detalja, objašnjenja, “tehničke logike” kako stvari točno funkcioniraju. Povremeno se činilo da neka značajka postoji jer “mora”, a ne zato što se organski uklapa. Ipak, kad se to prihvati kao pravilo igre, užitak raste.
Roman koristi više perspektiva, što mi je istovremeno bilo zanimljivo, ali i izazovno. Ponekad sam poželjela da su glasovi likova međusobno distinktivniji, s jačim osobnim tonom. Dijalozi su znali zazvučati pomalo “knjiški”, što je razumljivo, ali još malo opuštenosti ne bi škodilo.
Ne mogu ne spomenuti uredničke i lektorske propuste. Ima ih, ali vjerujem da su oni više rezultat ograničenih resursa nego nepažnje. To je stvarnost mnogih domaćih izdanja, i tu bih sve pozvala na jedan mali kolektivni suspension of belief. Fokusirajmo se na priču.
A priča je zanimljiva. Ukratko: Emmelie Archaki, naoko obična studentica fizike, počinje osjećati da je netko prati. U srazu svakodnevnih obiteljskih problema i tog neobičnog osjećaja, uskoro shvaća da ju prati netko iz prošlosti, a zatim se otvaraju vrata u NOx, svijet smoga, tame i ruševina. Emmelie ubrzo otkriva da nije samo obična studentica, već netko tko nosi veću težinu i moć. U njezin preokrenuti svijet ulazi i Malakai Ceirin, misteriozni crnokosi dečko koji donosi dodatni kaos i znatiželju. Hoće li Emmelie ponovno žrtvovati sebe za druge, ili će pustiti tamnu stranu da preuzme kormilo? I kamo vodi ta opasna igra između stvarnosti i iluzije?
Sve u svemu, “Stvarnost NOx” je solidan i vizualan prvijenac. Ima prostora za doradu, ali ima i nešto puno važnije: karakter. I kraj koji budi želju za nastavkom.
Laura, brava. Veselim se što ćeš dalje stvarati.
Knjige su moj svijet 