Suad Ali je švedska autorica somalijskog podrijetla, koja se osim književnošću bavi i pitanjima migracija i integracije. Kao stručnjakinja za izbjegličku politiku, Ali svojim radom spaja osobno iskustvo i profesionalno znanje, dajući glas onima čije su priče često neispričane ili marginalizirane. Njezina stručnost i doticaj s izbjegličkim krizama omogućili su joj da na dirljiv i autentičan način progovori o kompleksnosti migracijskih iskustava.
“Zatvorila je oči i pomislila kako bi, kad bi imala manje dojmova, riječi možda prirodno tekle iz nje. Mogla ih je vidjeti kako padaju iz vedrog neba i tvore rečenice u njenoj bilježnici. Znala je da će riječi, jednom kad poteknu, govoriti o ljubavi.”
Roman Tvoje su ruke bile pune života prati Noru, djevojku koja odrasta u uglednoj obitelji u somalijskom gradu Baidoa. Kada se njezina obitelj preseli u Mogadishu zbog očeva posla, Nora upoznaje Ahmeda, karizmatičnog vođu studentskog vijeća, i zaljubljuje se. Ahmed je uvodi u stvarnost mračne strane zemlje – izbjegličkih kampova, klanskih sukoba i nadolazećih političkih nemira. Ulaskom u 1990-e, politička previranja eskaliraju i ostavljaju Noru i njezinu kćer Sagal bez izbora – moraju napustiti svoju domovinu. U Švedskoj Nora pokušava stvoriti novi život, no suočava se s izolacijom, degradacijom i nerazumijevanjem.
Roman Tvoje su ruke bile pune života daje svjež i aktualan pogled na izbjegličke teme, spajajući osobnu obiteljsku priču glavne junakinje s promišljanjem o širem kontekstu europskog društva. Priča donosi neidealiziran prikaz Švedske, zemlje koja se često doživljava kao simbol socijalne pravde i solidarnosti, ali u ovom kontekstu pokazuje i svoja ograničenja. Ova perspektiva istinski produbljuje doživljaj razbijajući iluzije o jednostavnim rješenjima za ljude u bijegu od rata i nepravde.
Roman prati modernu, educiranu i blisku obitelj, čija je svakodnevica nepovratno promijenjena ratom. Gubitak voljenih muških članova obitelji te kontinuirana borba za sigurnost i stabilnost ispisuju tešku i potresnu priču. Kako vrijeme prolazi, situacija se ne poboljšava; naprotiv, knjiga postaje sve mučnija za čitanje, jer odsustvo društvenog razumijevanja i sustavne pomoći oslikava realnost koja je daleko od idealne.
“Na nju će misliti kad na obiteljskim ručkovima budu razgovarali o izbjeglicama koje su preuzele Sandviken. Zbog Nore će netko od njih ustati usred ručka i reći Ne sve izbjeglice. Reći će da su radili s jednom izbjeglicom iz Afrike i da je bila stvarno draga, premda je bilo naporno što su mikrovalne na poslu uvijek smrdjele na curry nakon što bi ona podgrijala hranu. Zatim će Greta, Anders i Niklas reći, a tko će nam raditi kebab i prati podove ako Sandviken prestane primati izbjeglice. To će navesti njihovu rodbinu da se malo preispita. Jer nitko ne želi biti proglašen rasistom. Greta, Anders i Niklas mislit će da se slažu s njima, da nisu sve izbjeglice došle u Sandviken da zajedno preuzmu grad i okruže ga čudnim običajima. A potom će postati Čuvari djetinjstva. Svi do jednoga. Samo zato što su upoznali Noru.”
Suad Ali nas kroz obiteljsku tragediju podsjeća na univerzalnu ljudsku potrebu za sigurnošću i pripadanjem, te na to koliko je važno razviti istinsku empatiju prema onima koji su prisiljeni napustiti svoje domove. Ovo je jedna od najvažnijih knjiga koje sam pročitala ove godine – iskrena, dirljiva i neophodna za razumijevanje svijeta u kojem živimo.
Knjige su moj svijet 