Karolina Ramqvist u svojoj knjizi Žena Medvjed donosi priču koja osvaja svojom višeslojnošću i dubinom, istovremeno istražujući povijesne zapise i vlastite unutarnje dileme. Ovo je roman koji ne samo da oživljava povijesnu junakinju Marguerite de la Rocque, nego i preispituje univerzalne teme o ženama, preživljavanju i vrijednosti priča.
“Malo pomalo, kao da moj svijet nestaje, a zamjenjuje ga nova stvarnost koja mi je djelomično neshvatljiva, stvarnost u kojoj ne mogu biti sigurna da ono u što sam donedavno smatrala da se mogu pouzdati još uvijek vrijedi.”
Margueritina sudbina oblikovana je svijetom koji je prema ženama bio nemilosrdan. Odrasla na raskošnim francuskim dvorovima, mlada Marguerite kreće na kolonijalnu ekspediciju prema Novom svijetu, prateći svog skrbnika. No, skandal na brodu postaje uzrok njezine izgnanosti. Na nenaseljenom otoku na sjevernom Atlantiku ona je sama u divljini, suočena je s neumoljivom prirodom, hladnoćom i vlastitom nemoći. Ipak, Margueritina hrabrost i upornost pretvaraju je u simbol snage: ne samo da preživljava, nego na kraju postaje osnivačicom zajednice na tom istom otoku.
Jedan od središnjih motiva romana je značaj pismenosti, edukacije i vrijednosti priča. Karolina s velikom pažnjom istražuje kako je Margueritina pismenost, koja joj je omogućila pristup knjigama i znanju, odigrala ključnu ulogu u njezinu preživljavanju. Odrastajući na dvorovima, Marguerite nije samo usvojila vještine poput čitanja i pisanja, već je razvila i svijest o snazi priča – kako onih zapisanih u knjigama, tako i onih koje sama stvara kako bi oblikovala vlastitu stvarnost.
Na dalje, kroz introspektivne dijelove romana, Karolina istražuje kako pričanje priča – bilo kroz pisanje, govorenje ili prisjećanje – nije samo čin izražavanja, već i način opstanka. Autorica kroz ovaj motiv povezuje Margueritinu prošlost sa sadašnjošću, podsjećajući nas da edukacija i pristup znanju imaju univerzalnu vrijednost, čak i u najmračnijim trenucima.
“Znala sam da postoje književnici koje plaši pomisao otkrivanja obrazaca kod sebe, mislila sam da je tomu tako zato što ne žele razrješiti misterije koji u njima postoje, jer što će im onda ostati, o čemu će onda pisati, no sad sam shvatila da rizik, barem za mene, ne leži u tome. Ono što je mene navodilo da oklijevam bilo je pitanje što će se dogoditi postanem li osoba koja više ne mora bježati, ili štititi sebe. Što bi se dogodilo s mojim pisanjem kad se s njime više ne bih morala tako koristiti – i tko bih ja, tada, bila?”
Osim snage priče i povijesne rekonstrukcije, ono što posebno očarava u ovom romanu jest autoričin predivan, lirski, istančan i krajnje iskren stil pisanja. Autorica piše s takvom dubinom i preciznošću da svaka rečenica odiše autentičnošću i emocionalnom snagom.
Njezin pripovjedni glas besprijekorno spaja dokumentaristički aspekt romana s osobnim i proživljenim iskustvom, čime stvara osjećaj intimnosti koji me kao čitateljicu uvukao u Margueritin svijet, ali i u autoričine vlastite misli i dileme. Kao što je jednom prilikom rekla izdavačica koju moram citirati, Karolina Ramqvist je doista rođena spisateljica – njezine rečenice plešu između prošlosti i sadašnjosti, stvarajući poetski tkivo koje je istovremeno povijesno precizno i emotivno univerzalno.
I najvažnije, Karolina vješto isprepliće povijesnu rekonstrukciju s introspektivnim esejističkim razmišljanjima. Ona ne istražuje samo Margueritin život, već se suočava i s vlastitim sumnjama: zašto priča ovu priču? Što je motivira kao autoricu i ženu? Što mi unosimo u priče koje tumačimo? I što na taj način doprinosimo kolektivnim znanju i mudrosti?
“U stvarnosti, dakako, ne postoji ništa što se dotiče samo mene. Ja sam jedno s okolinom, i negdje sam u sebi znala da nisam tako sama koliko se osjećam; nisam jedina koja se osjeća bespomoćno, nisam jedina koja je ravnodušna prema tome kamo sve ide.”
Dok piše o Margueriti, ona propituje suvremeni kontekst, spajajući prošlost i sadašnjost. Kroz njihov zamišljeni dijalog i osobno povezivanje, Karolina čitatelju prenosi univerzalnu poruku da ženske priče, bile one povijesne ili moderne, uvijek imaju što za reći, često otkrivajući ono što društvo pokušava zaboraviti. I što je još uvijek nevjerojatno bitno.
Marguerite je, unatoč svojoj vremenskoj udaljenosti, izuzetno suvremena junakinja – njezina snaga i odlučnost nadilaze povijesne okvire. Knjiga Žena Medvjed podsjeća nas koliko je važno oživljavati povijesne priče žena. One nisu samo zapisi iz prošlosti; one su ogledala koja reflektiraju današnje dileme i izazove. Margueritina sudbina i Karolinine misli stvaraju duboko emocionalnu poveznicu s čitateljem, ostavljajući poruku o ženskoj snazi i važnosti pričanja priča – ne samo da bi se preživjelo, već i živjelo u punom smislu riječi.
Knjiga “Žena Medvjed” je objavljena u sklopu projekta “Nadilaženje granica: Ženski glasovi u europskoj književnosti” i toplo Vam preporučujem da pročitate i ostale objavljene romane u ovom serijalu.
Knjige su moj svijet 