PRIČA JEDNE OBITELJI, Clara Dupont-Monod

Prevela: Maja Ručević
Izdavač: Znanje, 2024. godine

Na djecu u priči uvijek svi zaborave. Više ih se isključuje nego štiti.

Roman Priča jedne obitelji Clare Dupont-Monod nesumnjivo zaslužuje pažnju zbog svoje hrabre i inovativne interpretacije teških obiteljskih tema. Priča koja progovara o izazovima s kojima se suočava obitelj kada se rodi dijete s teškim fizičkim i mentalnim oštećenjima, ispričana je na neobičan način – kroz perspektivu kamenja, a kamenje pak govori o perspektivi djece u obitelji.

Ovaj narativni izbor omogućuje autorici ne samo slobodu u oblikovanju priče nego i suptilno distanciranje koje čitatelju pruža specifičan, gotovo filozofski uvid u obiteljsku dinamiku.

Kamenje, koje promatra situaciju kroz oči starijeg brata i sestre, ali i iznenađujuće kroz glas jednog trećeg djeteta, predstavlja jedinstvenu pripovjedačku tehniku koja stvara osjećaj izvanvremenske mudrosti. Ovakav pristup omogućava autorici da se fokusira na složenost ljudskih emocija, suočavanje s gubitkom, strahovima i ljubavlju, kao neupitan sveznajući pripovjedač, čime priča dobiva univerzalniji ton.

Jedan od ključnih aspekata ovog romana je način na koji su članovi obitelji predstavljeni u odnosu na dijete s invaliditetom. Svaki član na svoj se način nosi s boli, tugom, ali i ljubavlju prema djetetu, što je prikazano s velikom osjetljivošću. Pitanja identiteta, tuge i prihvaćanja neizbježno izlaze na površinu, a autorica hrabro istražuje složenost tih odnosa, što je posebno dirljivo jer takve teme odražavaju stvarnost mnogih suvremenih obitelji.

Stilski je također zanimljiv roman. Napisan je krajnje jednostavno, uvjerljivo iz perspektive kamenja. Iako, često sam imala problem s prevelikim objašnjavanjem, davanjem suviše detalja kako bi se pojasnilo značenje psiholoških profiliranja za koje sam smatrala da već jesu dovoljno jasni.

Voljeti je znao samo kroz zabrinutost. Zauvijek je ostao stariji brat.

Međutim, usprkos inovativnoj narativnoj strukturi i emocionalnoj dubini priče, postoji jedan aspekt koji ostavlja me učinio podijeljenu. Kao što je navedeno u osvrtu, čini se da je propuštena prilika da se glas da i samom djetetu s invaliditetom. Iako su briga i borba članova obitelji detaljno razrađeni, izostanak unutarnjeg svijeta djeteta s posebnim potrebama stvorila mi je osjećaj da nešto veliko, potencijalno najvažnije – nedostaje.

Ova tišina, u kojoj invalidno dijete ostaje uglavnom bez vlastitog glasa, može se interpretirati kao problematična, posebno u društvu gdje su osobe s invaliditetom često marginalizirane i percipirane isključivo kroz prizmu tereta za obitelj, a ne kao pojedinci sa svojim potrebama, željama i emocijama.

Upravo taj izostanak perspektive invalidnog djeteta otvara pitanje: je li autorica izbjegla ovaj izazov zbog straha od nepoznatog (pa i poštovanja prema nepoznatom) ili zbog nedostatka razumijevanja? Književnost bi trebala biti sredstvo za istraživanje i davanje glasa onima čiji glas često ne čujemo, a u ovom slučaju, čini se da je roman na neki način ostao na površini, ne usuđujući se ući dublje u unutarnji svijet djeteta s posebnim potrebama.

Takav izbor, iako možda opravdan s narativnog stajališta, otvara prostor za kritiku ableizma, gdje se osobe s invaliditetom često tretiraju kao subjekti rasprave, a ne kao puni sudionici vlastitih priča.

Bio je to jezik osjetila, sitnih nijansi, znanost o šutnji koju se nigdje drugdje nije moglo naučiti. Za netipično dijete, potrebno je netipično znanje, mislio je stariji brat. To biće nikada neće naučiti ništa, ali je, zapravo, ono podučavalo druge.

Unatoč tome, roman ostavlja snažan dojam i nesumnjivo je vrijedan pažnje. Njegova jednostavnost i emocionalna suptilnost čine ga dirljivim, no možda bi veća hrabrost u dubljem istraživanju marginalizirane perspektive pružila još snažniji emocionalni učinak.

Clara Dupont-Monod stvorila je predivno djelo, ali ostaje pitanje bi li roman bio još moćniji da se, kad se već davao glas kamenju, dao glas i ljudskim pojedincima koji su najtiši.

Pa da se citat koji je sama Clara napisala “Na djecu u priči uvijek svi zaborave. Više ih se isključuje nego štiti.” ne vrati kao bumerang.