“Radost” španjolskog autora Manuela Vilasa nije prvi njegov roman koji sam pročitala, ali jest prvi koji sam dovršila. Vilas se rado vraća svojim temama, raščlanjuje ih kroz romane, kroz godine svog života, kroz samoga sebe, gotovo očajnički pokušavajući doći do druge strane: od mukloga mraka teške depresije do utješnog, razarajućeg svjetla Radosti i Uskrsnuća.
Ipak, Ordesu nisam na kraju završila, ne sjećam se točno zašto sam je pustila. Vilas piše prekrasno, razaznaje se da je svoj spisateljski ventil, onaj koji spašava, prvo pronašao u poeziji. Mislim da mi je u jednom trenutku bilo previše tmurne atmosfere i Vilasovih roditelja. Naime, Vilas u centar svog pisanja u oba romana stavlja oca i majku; one kojih više nema, onih koji mu znače sve, onih čija ljubav nije samo uspomena, već i aktualno obećanje, sidro radosnijeg života. U “Radosti” ta je ljubav i taj odnos idealiziran do granica pucanja, što i sam Vilas priznaje.
Čvrsto vjerujem da mi ne pronalazimo knjige nego knjige pronalaze nas. Isprva me “Radost” ponijela, to obećanje optimizma na kraju brojnih životnih tunela, to naslađivanje ljepotom, sitnicama koje nisu više sitnice; to duboko poštovanje prema odnosima koji nam u život donose razumijevanje, ljubav i osjećaj povezanosti. I Vilas je dopadljiv pripovjedač, autobiografski je posve autentičan, iskren, bez taštine, u njegovom pismu jedva ima imalo ega. Za Vilasa je lako navijati, i time me sve više kočila frustracije njegove fiksacije onim što je bilo i više nikad neće biti te odnosom s roditeljima koji su otišli, kojih više nema. Poželjela sam da Manuel pusti, i da krene dalje.
No ja čvrsto vjerujem da mi ne pronalazimo knjige nego knjige pronalaze nas. I ova me na kraju pronašla. Pravu, sveobuhvatnu, paralizirajuću depresiju koju Vilas opisuje osobno ne poznajem, no promjenjivog sam raspoloženja i primijetila sam da sam se u posljednje vrijeme pomalo otuđila od doživljaja sreće. Nije to ništa strašno, to je posve životno i ljudski, i tako sam to prihvatila. No počelo me umarati. Trebam li se više baviti problemima koje uvijek nekako ima? Ili možda odnosima? Što u mom životu toliko ne štima? Ili je to samo zaostala rezigniranost nakon emotivno razigranijeg razdoblja?
Postajala sam sve nemirnija, jer sam u svemu tome sve manje osjećala stvari koje su mi važne: Ljubav, Povezanost i Ljepotu. Sve sam manje osjećala Radost. I to me najviše mučilo, otuđenost, osjećaj odcijepljenosti. Prisjećam se jedne nedavne nedjelje. Bivala sam sve nezadovoljnija. Život, onaj najstvarniji, najživotniji od svih nije mi pružao ono što mi treba. Čak ni ljudsko razumijevanje nije bilo ono što je pomagalo.
Što mi je onda trebalo?
Vozila sam autocestom, dosta prebrzo, i samo mi je sjelo. Odjednom sam sve shvatila.
“Manuele, mislim da shvaćam. Usamljen je to osjećaj, biti ničije dijete. Tvoja je patnja samo tvoja, sam je nosiš i otkačila te od ovoga svijeta. Stoga si svoju povezanost – izmislio. Živi roditelji nedostaju, ali oni koje si stvorio za sebe, koji te cijelo vrijeme prate, oni te povezuju sa svjetlom. I ne znam tvoj mrak, ne poznajem tvog Arnolda, tvog Nosferatua, tvoju depresiju. No razumijem kao je to biti tužan. I upravo si me podsjetio da znam kako izmisliti Radost, znam kako osmisliti Sreću. Na tome ti hvala.”
Na fotografiji iznad ćete pronaći tri predmeta:
- Knjiga koja mi je otvorila vrata i postala prijatelj.
- CD koji mi je sinoć u live izvedbi pružio sat vremena potpunog sjedinjenja s nečim većim i plemenitijim od sebe.
- Fotoaparat koji mi je u godinu dana korištenja otkrio cijele svjetove (nad)prirodne Ljepote.
Ne znam hoćete li pročitati ovu knjigu. Njezina svetost nek vama bude na izbor. No ohrabrujem vas da u ovom trenutku pronađete svoja tri stvari koje vas povezuju iznutra, koje sve vaše dijelove spajaju u jedinstvenu cjelinu. Baš kao što je svojim motivima učinio i Manuel Vilas. Kakav god vam danas bio dan, sasvim je nebitno: bit će dobrih dana, bit će i loših (pa opet dobrih i opet loših…), pronađimo te trenutke svetih radosti i ljepote, pa makar ih morali i izmisliti. Ne služi li nam i književnost upravo tome? I to još ovakva ovakva prekrasna, silovita, nesputavajuća književnost.
Knjige su moj svijet 