Izdavač: Naklada Ljevak
S arapskog preveo: Daniel Bučan
2019.
“Iza svakoga organiziranog zločina stoji isto tako organizirani besmisao.”
“Frankenstein u Bagdadu” je neobična knjiga.
Izazovno je recenzirati knjigu koja mi se zapravo nije svidjela, ali koju sam svejedno, bez imalo dvoumljenja, ocijenila visokom ocjenom. Jer nije cilj svake knjige svidjeti se, nije cilj svake knjige udovoljiti čitatelju, nije cilj svake knjige ostaviti čitatelja u stanju emotivnog zadovoljstva.
“Frankenstein u Bagdadu” međunarodno je priznati roman objavljen 2018. godine. Dobitnik je Međunarodne nagrade za arapsku književnost, a 2018. godine ušao je i u uži izbor za nagradu Man Booker International. Roman je ratna obrada poznatog romana “Frankenstein” autorice Mary Shelley.
Hadi je sakupljač otpada koji, nakon brutalnog gubitka bliskog prijatelja, odluči da dijelove tijela koje je sakupio sašije u jedno cjelovito tijelo kako bi ga dostojno pokopao. No, novonastalo tijelo nastani duša netom ubijena čovjeka. Bezimeni se budi i krene na osvetnički pohod, odlučan osvetiti svaki leš od kojeg mu se tijelo sastoji. No, polako se granice između dobra i zla brišu, a Bezimeni počinje ubijati i nevine civile.
“Njegovi su sljedbenici, kao i on, vjerovali da sam ja crna rupa, Veliki Azazel, Anđeo Smrti, koji će, uz Božji blagoslov, proždrijeti cijeli ovaj svijet.”
Prva i dominantna odlika knjige “Frankenstein u Bagdadu” njezina je beskompromisna visceralnost. Ova priča toliko je krvava, mokra, osjetilno stimulirajuća. Krv, moždina, žuč, posmrtni fluidi i kojekakve druge tjelesne tekućine kaplju s njezinih stranica, gotovo sam ih mogla osjetiti na prstima ili namirisati. To nisu toliko direktni opisi koliko je u pitanju doživljaj štiva koji me stalno pratio.
Naš “Frankenstein” nije suho truplo oživljeno magijom koje, iako ružnjikavo, čistim poslom harači po ulicama Bagdada. Bezimeni, kako ga zovu, čudovište je (ofrlje) sašiveno od dijelova tijela koji su u različitim stadijima raspadanja, tijelo mu se i samo dobro napacalo u vrućini prije nego li je oživjelo, pojedini dijelovi tijela naglo istrunu onog trenutka kad Bezimeni zadovolji pravdu ubivši krivca za smrt vlasnika pojedinog djelića svog kolažnog tijela. Iako knjiga nikad ne prelazi granicu dobrog ukusa (ja prva nisam čitateljica koja voli opise krvavih horor scena), te tjelesne odlike stalne su pratiteljice priče.
Ahmed al-Saadawi pametno konstruira ovaj roman, a postavljajući jedno frankensteinsko čudovište u sam centar ove priče autor spaja “fantastiku i tvrdi realizam”, rečenica s naslovnice knjige koja savršeno opisuje dihotomiju “Frankensteina u Bagdadu“.
Autor je ideju za ovu priču dobio kad se kao novinar zatekao u bagdadskoj mrtvačnici i svjedočio inačici situacije koju je opisao i u knjizi:
“Aziz objasni da je nakon eksplozije Hadi otišao u mrtvačnicu da preuzme tijelo jer Nahem, osim žene i mlade kćeri, nije imao nikoga drugoga. Šokirao se vidjevši kako su dijelovi tijela žrtava eksplozije bili ispremiješani, a osobito kad mu je zaposlenik u mrtvačnici kazao da skrpi neko tijelo i odnese ga – evo, uzmi ovu nogu i ovu ruku i tako komad po komad složi tijelo.”
Od početka američke okupacije Iraka, bagdadske su ulice, zbog učestalih samoubilačkih eksplozija, prepune dijelova ljudskih tijela, i velika je tragedija ovog grada što njezini stanovnici vrlo često od svojih mrtvih voljenih uspiju pokopati tek pokoju pronađenu ruku, nogu, komadić torza, možda samo cipelu.
To su ljudi koji nama zapravo ništa ne znače, oguglali smo na njihovu tragediju, nama su, budimo realni, tek nešto vrjedniji od kukaca, no njima je taj užas rata svakodnevan i istinski stvaran. Jedini trenutak u kojem autor dopušta trunak emocije u ovu priču upravo su nježni, suosjećajni opisi gubitka za obitelj i prijatelje.
“U kovčeg su stavili njegove izgorjele crne cipele, ostatke krvlju natopljene odjeće i tek nekoliko dijelova njegova raznijetog tijela – Hasiba Mohammeda Jaafara nije bilo, kovčeg koji je odnesen na groblje Najaf više je imao simbolički značaj. Njegova mlada žena obgrlila je kovčeg gorko plačući i dugo jecajući. Jednako su postupili i Hasibova majka, sestre i braća, a i susjedi. Hasibovu malu kćer iz naručja u naručje prenosili su svaki put kad bi onoga u čijem je naručju bila slomila žalost.”
Dugo mi je trebalo da se opustim uz kaotičan stil pisanja u ovoj knjizi i zbog toga bih razmislila kome bih doista preporučila ovu knjigu. Nije za sve. Knjigu nije ugodno čitati. Priča je fragmentarna, nelinearna, hladna, napreduje dva koraka naprijed pa jedan iza, odvija se na nekoliko jedva povezanih razina, pripovjedno prati neku svoju logiku. I prije je kafkijanski klaustrofobična nego shelleyevski atmosferična. No, takvim stilom autor zrcali kaos na ulicama Bagdada, tu nepredvidljivost, uzaludnost i netransparentnost bezumnog nasilja koje se odvija na ovim prostorima.
“Frankenstein u Bagdadu” manifest je protiv rata. Svaki rat, a osobito ovaj, uzaludan je, dubinski manjkav. Rat i od najbolje namjere radi grotesku. Rat briše granice između dobra i zla, između ubojice i žrtve. Svi su isti: svi su krivi i nedužni u isto vrijeme. Jer tko je uistinu nedužan? Tko je uistinu bez krivice? Nitko ne zna. Iako isprva plemenitih nakana, naše čudovište se vrlo brzo u potpunosti pogubi u ovim izbrisanim razlikama.
“Nema nevinih koji su posve nevini niti zločinaca koji su potpuno zločinci.” Ta mu se rečenica zabila u glavu poput nenadanog metka. Stajao je nasred ulice i gledao u nebo čekajući na zadnji trenutak u kojem će se rastočiti u dijelove od kojih je bio sastavljen. Ta je spoznaja potkopavala njegovu misiju – svaki zločinac kojeg je ubio bio je ujedno i žrtva.”
Na kraju, ostaje samo ratna mašina za mljevenje mesa. Ostaju samo dijelovi tjelesa raspršenih po ulicama. Ostaje samo miris izgorenog mesa u zraku. Ostaje samo zvuk majki koje nariču za svojim samljevenim sinovima.
Knjigu “Frankenstein u Bagdadu” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 