Bila sam ne malo počašćena kada me je prije nekog vremena Netokracija pozvala da sudjelujem na panelu o influencericama na Ladies of New Business konferenciji. Taj projekt pratim od samih početaka i zapanjila me ideja da u mojoj neozbiljnoj Facebook stranici vide projekt o kojem vrijedi popričati na jednoj ozbiljnoj konferenciji. Neka!
#feelingproud
I kao što neke žene pažljivo biraju haljinu u kojoj će doći na event, tako sam ja pomno birala knjigu. Nakon pomnog internog vijećanja, odabir je pao na “Kako biti hisper” – satiričnu knjigu Pavla Svirca koji je svekolikom pučanstvu poznati i kao Književna groupie. Mislih si – pa ajde, ako nekom treba malo promocije (ipak se radi o eventu na kojem ću biti neki kvazi autoritet za knjige) onda je to ovaj mladi autor.
Upecala sam i krasan caption knjige čekajući tramvaj.
#feelingproud
Na licu mjesta pobrinula sam se da mi knjigica nestašno izviruje iz premale torbice.
– Što čitaš, Ano?
– Pa evo, jednog mladog prosperitetnog autora i njegovu satiričnu kompilaciju priča kojima lagano prca… ovaj, ismijava različite slojeve društva.
– Oh, kako zanimljivo!
– Pa da, poprilično je duhovit! Ima i Fejsbuk stranicu!
itd. itd.
I baš je bilo lijepo. Bila sam zadovoljna konferencijom, bila sam sretna kako sam pričala, druženje je bilo inspirativno… Sve je prošlo super.
#feelingproud
I onda, nekoliko dana kasnije, stigle su službene fotografije. Jedna od njih bila je i ova. #notfeelingproud
A dobro, što sad… nekad te ne ulove dobro. Ni prvi ni zadnji put. Napisala sam neki opis u pokušaju da sve okrenem na šalu i taggala, ni manje ni više nego Književnu groupie. Sljedećim potezom Pavle Svirac je došao na svoje.
“O, napokon natruha uspjeha, da me ne čitaju više samo alternativke i slavistice, nego sam napokon došao i do poslovnjakinja koje idu na tečajeve o poslovanju o zarađivanju love. Trebao bih skužit di takva ekipa izlazi i infitlirat se poput krpelja među njih, doć do neke veće love. Dosta sam teturao na Krivom putu. Možda i neki sako, odijelo nabavit, furat se na Đona Grišama, pisac ali i uredan, poslovni tip i sve to.”
Htjela sam započeti ovom anegdotom prije nego krenem o samoj knjizi. Ono što je jako bitno da znate (o Svircu i njegovom pisanju) – on ne štedi NIKOGA. Eto, ne štedi ni mene! Čim sam mu se našla na radaru imao je nešto za reći.
Knjiga obiluje smijehom. Onim divnim, podrugljivim smijehom koji izvire iz inteligentnih opisa situacija u kojoj, kao što rekoh, autor ne štedi baš nikoga. Situacije su lude, eskaliraju lako, Svirac se iz situacije u situacije sam zakopava u rjesenja koja mu doista ne pogoduju, ali kroz te situacija predivno (i vrlo konkretno) razgolićuje naše društvo.
Car je gol.
I s vremenom to postaje manje smiješno, pa tako i knjiga postaje manje duhovita, dok gorčina postaje sve prisutnija. Trebalo mi je zapravo jako dugo da dodjem do kraja ove majušne knjige. Priče su smislene, povezane, svrhovite, ali ne teku lako. No, to je i poanta satire – ismijati, a ne nužno i nasmijati. Svirac je vrlo pronicljiv u svojim zapažanjima, a društvo nam je takvo kakvo je. On se kao lik u svojim pričama toliko silovito trudi. Bolno trudi. Previše trudi. Neopravdano trudi! Nakon nekog vremena njegovi pokušaji postaju bolni, ali svejedno nimalo manje pronicljivi.
Na kraju, iako Svirac ismijava sve, on najviše ismijava samoga sebe. I to je velika ostavština njegovog opusa. “Kako biti hipster” je knjiga koja mi je u ovom pogledu malo poljuljala svijet. Možda bi, kao i Svirac, svi sebe trebali manje doživljavati ozbiljno.
Ja prva.
Knjige su moj svijet 