THE ROAD, Cormac McCarthy

Keep a little fire burning; however small, however hidden.

Prošlo je toliko godina, ali još se uvijek živo sjećam trenutka kada sam prvi put čitala The Road. Bio je to jedan od onih ljetnih dana na Cresu, u sjeni borova, dok je sunce nemilosrdno pržilo. Imala sam knjigu u rukama, ali kako sam ulazila u McCarthyjev svijet, plavozeleni svijet oko mene je isčeznuo. Utonula sam u priču koja je bila siva poput pepela koji se neprestano širi tim razorenim krajolikom, ali istovremeno toliko puna topline da je sve oko mene, čak i to more, djelovalo tiho, zatomljeno.

Borrowed time and borrowed world and borrowed eyes with which to sorrow it.

Još uvijek me prođu trnci kad se sjetim. Taj osjećaj jeze, ne samo zbog distopijskog svijeta koji McCarthy majstorski oslikava, već zbog tihe, gotovo svetačke ljepote koja izbija iz svake rečenice. Knjiga je surova, nepokolebljiva, ali u svakom svom sloju nosi neporeciv osjećaj nade i ljubavi. To je, bez pretjerivanja, jedno od najdubljih iskustava čitanja koje sam ikada imala.

McCarthy piše jezikom koji je gotovo lirski, a istovremeno nevjerojatno štedljiv. Svaka riječ, svaki znak interpunkcije, ili njegov izostanak, nosi teret priče. Pejzaži, prekriveni pepelom, opisani su s gotovo bolnom preciznošću, ali ono što me najviše dotaklo bili su trenuci između oca i sina. Njihov odnos je središnji stup priče. Otac, premoren i polomljen, ali neumoljivo čvrst u svojoj ljubavi, nosi sina kroz svijet koji nije ništa drugo do prijetnja. Sin, s dječjom nevinošću i pitanjima koja često slamaju srce, donosi tračak svjetla u tamu.

What would you do if I died?
If you died I would want to die too.
So you could be with me?
Yes. So I could be with you.
Okay.

Nisam mogla čitati ovu knjigu bez neprestane pitanja koja su mi se vrtila u glavi: kako bi bilo da moramo zaštititi svoju djecu u svijetu u kojemu je sve propalo? Kako bismo im objasnili što je dobro i zlo kad gotovo više ne postoji razlika? McCarthy ovdje istražuje najdublje granice ljudske otpornosti i etike. Često sam zastajala kako bih uhvatila dah, pokušavala zamisliti sebe na njihovom mjestu, a istovremeno me knjiga vukla naprijed, kao da nisam imala izbora.

Iznimno je dirljivo kako McCarthy uspijeva pokazati ljubav između oca i sina u najsitnijim trenucima – u dijeljenju posljednje konzerve hrane, u prekrivanju dekom, u tihom „Nosimo vatru“. Iako je svijet neprestano prijeteći, čak i mrtav, ljubav među njima nikada ne prestaje.

You have to carry the fire.
I don’t know how to.
Yes, you do.
Is the fire real? The fire?
Yes, it is.
Where is it? I don’t know where it is.
Yes. you do. It’s inside you. It always was there. I can see it.

Filmska adaptacija Johna Hillcoata uspjela je zadržati velik dio te emotivne težine. Viggo Mortensen daje sve od sebe da donese tu hrabrost i iscrpljenost, a Kodi Smit-McPhee uspijeva prenijeti čudesnu mješavinu dječje nevine znatiželje i tuge. Film je gotovo fizički težak za gledanje, ali vrijedan svake sekunde.

Ako imate priliku, preporučujem i stripovsku adaptaciju Manua Larceneta. Njegov crtež, jednostavan, bogat i surov, savršeno hvata osjećaje izolacije i ljubavi iz knjige. U toj adaptaciji vidite kako različite umjetnosti mogu na svoj način proširiti McCarthyjevu poruku.

Ako bih morala reći zašto je ova knjiga promijenila moj pogled na svijet, bila bi to jednostavna istina koju nosi: ljubav nije samo snaga, nego i svrha. U najgorim trenucima, ono što nas čini ljudima nije samo preživljavanje, već briga za druge. Nositi vatru, kako otac govori sinu, nije samo preživjeti – to je sačuvati svjetlo ljudskosti čak i kad je svijet zauvijek izgubljen.