Prije milijun godina u ruke su mi tutnuli jednu knjigu. Točnije, khm… Uvalili su mi jedan epub. Nikad prije čula za “Kings of the Wyld“, epsko fantastični roman s malim pomakom. No, preporuke su bile toliko oduševljene da sam ga odmah uzela u ruke.
“WHEN WE SEEK TO RULE ONLY OURSELVES, WE ARE EACH OF US KINGS.”
I nikad požalila! Sjećam se da sam se u tom periodu mučila s redovitim čitanjem (još je bila godina korone), i “Kings of the Wyld” došla mi je kao melem na ranu.
Priča nas odvodi u svijet kojeg oduševljavaju malo drugačiji bendovi. Riječ je o skupinama ratnika koji su se toliko proslavili na svojim pohodima na čudovišta da ih se u tom svijetu tretira kao zvijezde (nastupi, grupiji, sve što ide). Ipak, kultura se ponešto promijenila, danas mlade grupe nastupaju mahom u dupkom napunjenim arenama, dok su naši junaci nekad žarili i palili u stvarnim divljinama na stvarno opasnim i nevjerojatnim pohodima.
Danas je ta skupina umirovljena, oronula, čangrizava. Svaki od njih ostavio je stari život i posvetio se novom. No, kad jednom od starih članova nestane kći koja se sa svojom skupinom i sama uputila u zloglasnu šumu Wyld, stari se bend ponovno okuplja na posljednju pustolovinu.
Nemojmo se lagati, i ovaj sinopsis zvuči super. Od prve stranice me priča zaokupirala. Likove sam odmah zavoljela (tako su neobični, dopadljivi, slojeviti; svaki ima svoj razvojni luk, a njihovi odnosi su poseban začin cijeloj priči. Kad bivšem velikom ratniku odmah na početku priče zaštekaju leđa, znaš da bi ovo moglo biti dobro! Ili kad shvatiš da ludi čarobnjak za život ovih dana zarađuje prodavajući napitak za potenciju upitne kvalitete. Ili kad dvoglavo čudovište… Joj, ne želim vam pokvariti dvoglavo čudovište.
“Clay pushed his body off him and mumbled another apology – because, enemy or not, when you hit a man in the nuts with a magic hammer the least you could say was sorry.”
Ima jedna stvar u humorističnim knjigama – one žanrovski rijetko dolaze same. Dužne su biti, naravno, duhovite, ali to manje vrijedi ako autor ne poštuje punokrvnost žanra. Zato mi se “Legends&Lattes” nije toliko svidjela. U “Kings of the Wyld” nemamo taj slučaj: da ovo nije duhoviti roman, opet bi bio ODLIČNA epskofantastična knjiga.
Drugo, humor je nevjerojatno teško održati kroz cijeli roman i u pitanju je veliko umijeće. Na početku oduševljava, ali prema kraju čitatelja potencijalno umara. Održavanje napetosti između humora, akcije i drame je izazov najvećim piscima, a Nicholasu Eamesu je bio debitantski roman.
I na kraju, roman je meni osobno bio nadasve dirljiv. Eames voli svoje likove, daje im slobodu da ne budu crno bijeli, i stalo mu je da dobiju svoj završetak, već prema zasluzi. Ta slojevitost ne vrijedi i za zlikovce, ali to je jednostavno ta vrsta priče i nimalo ne smeta.
Ovo je dio većeg serijala, ali priča je u potpunosti zaokružena. Ideja je da budu povezane svijetom, ali svaka za sebe. I to je dobro, jer sam čula da ostale u serijalu i nisu baš toliko dobre.
“But life, Clay knew, didn’t work that way. It wasn’t a circle; you didn’t go round and round again. It was an arc, its course as inexorable as the sun’s trek across the sky, destined at its highest, brightest moment to begin its fall.”
Rado bih vam preporučila ovaj roman, možda i više u ovo vrijeme kad prirodno posežemo za toplijim i raskošnijim štivima, sa snažnom porukom o prijateljstvu, odanosti i obitelji.
Šuškalo se o prijevodu ovog naslova, i iskreno, ne znam gdje je zapelo. No ako vam čitanje na engleskom nije strano, topla preporuka.
Knjigu “Kings of the Wlyd” sam, naravno, dobila u posljednjem book haulu iz Libristo.hr, a kod za popust, ako trebate, je: ANAHR05
Knjige su moj svijet 