ČOVJEK KOJI JE PAO NA ZEMLJU – Walter Tevis

Izdavač: Vuković&Runjić
Prevela: Maja Tančik
2023.

S obzirom na to koliko volim žanrovsku književnost, osobito znanstvenu fantastiku, postoje te neke “rupe” u konzumaciji sadržaja koje se pomalo sramim priznati. Pa mi je tako do ovih dana bilo neugodno priznati da nikad nisam pogledala film “Čovjek koji je pao na zemlju” iz 1976. godine s obožavanim Davidom Bowiem u glavnoj ulozi.

“Tko si ti? I gdje ti je dom?”

Danas se toga puno manje sramim. Taj sram zamijenio je jedan drugi – žalost što do sad nisam pročitala istoimeni roman Waltera Tevisa po kojem je film i napravljen. I nelagodu pri pomisli da je postojala mogućnost da ovaj roman nikad ne pročitam.

Ugledala sam ga na stolu na Interliberu, na štandu izdavačke kuće Vuković&Runjić, koja se zaista trudi da našem tržištu ne uzmanjka nekih iznimnih žanrovskih naslova u spektakularnim prijevodima. I kad sam je donijela kući sa sajma, nisam očekivala da ću s poveće hrpice baš taj naslov uzeti među prvima.

“Zar ne postoji nešto što se zove ljudska sudbina? Pravo da se ostvarimo kao ljudi, da proživimo svoj život i snosimo posljedice svojih postupaka?”

Preporuka je, naravno, došla od jedne od pratiteljica Instagram profila (začudili biste koliko puta se to dogodi, stoga se nikad nemojte libiti nahvaliti knjigu koju volite, op.a.).

Ne znam zašto ovo pišem, ovaj putokaz do romana, vjerojatno vas to ništa ne zanima, ali kad me zaista ispunjava zahvalnost što ovaj roman nisam propustila.

“Tada sam vas se bojao. I sad se bojim. Živim u strahu od svega i svačega otkako sam prvi put stupio na ovaj planet, na ovaj čudovišni, prelijepi, strašni planet pun neobičnih stvorenja i prebogat vodom, i svih tih ljudskih bića. I sada se bojim. Bojat ću se ovdje i umrijeti.

Moćan citat, zar ne? Stoga, hajdmo sad ozbiljno.

“Čovjek koji je pao na zemlju” američkog autora Waltera Trevisa je znanstvenofantastično djelo iz 1963. godine koje prati T. J. Newtona, čovjekolikog izvanzemaljca s planeta Anteje koji 80ih godina prošlog stoljeća stiže na Zemlju, praveći se da je čovjek, s planom koji će mu omogućiti da iskoristi zemljine bogate resurse kako bi spasio svoj umirući planet.

Već na prvim stranicama zaljubila sam se u glavnog lika; u inteligentnog, krhkog, snalažljivog, znatiželjnog i zapravo prostodušnog Newtona. Cijeli roman prilagođen je njemu, proizlazi iz osjećaja koji on pobuđuje u čitatelju, tihe sjete, propadanja u nevjerojatnu usamljenost, ovisnost i svojevrsnu tragediju nenalik dramatičnim rješenjima koje bi pronalazili u sličnim knjigama. Iako film nisam pogledala, rekla bih da je Bowie savršen odabir za ovu ulogu, cijelo vrijeme sam ga s lakoćom zamišljala kao visokog, svjetloputog, mršavog, kao ptić krhkog Newtona.

“… zapao je u stanje svijesti posve blisko ljudskoj nostalgiji – sentimentalno, samosažaljivo, i ogorčeno.”

Znanstveno fantastični dio romana također je omekšan, objašnjen tek koliko služi priči, već viđen, često i površan (čak i neuvjerljiv), ali to me nimalo nije smetalo da duboko uronim u ovu nadasve poučnu, lirsku i dirljivu priču usmjerenu ponajviše na likove i njihov razvoj, i to ne samo glavnog lika nego i izvrsnog Brycea.

Poetskim potezima i stilski suzdržano, a elegantno, Trevis je ispripovijedao egzistencijalnu, pomalo i “mesijansku”, priču o visokointeligentom alienu koji odvojen od svog planeta, društva i obitelji te, prepušten sam sebi, stvara nevjerojatne bogatstvo na materijalnom planu, ali posve je bespomoćan oduprijeti se dubokom siromaštvu usamljenosti proizašlom iz osjećaja nepripadanja koju nije bilo moguće prevazići ni kroz nježne osjećaje koje su mu probudili ljudi s kojima je ipak uspio stvoriti nekakvu nježnu konekciju. Newton, tako izvanzemaljski, a tako bolno ljudski.

“Sam plan napredovao je iznimno dobro – goleme zarađene svote (…) – i mogućnost uspjeha sad je bila tako blizu. A on, Antejac, nadmoćno biće iz nadmoćne rase, gubi kontrolu, postaje degenerik, pijanac, stvor sluđen i budalast, otpadnik, a možda i izdajnik vlastite vrste.”

Tekst je iznimno čitak i zapravo moderan. Iako je dijete svog vremena uz žestoke komentare na poslijeratno društvo preokupirano uzlazom srednjeg staleža i hladnim ratom, knjiga je po svom izričaju mogla lako biti napisana i jučer. A istinskom užitku čitanja doprinosi i inspiriran prijevod Maje Tančik.

“Čovjek koji je pao na zemlju” istinski je klasik, toplo ga preporučujem, a vjerujem da je moj čitateljski odnos s autorom Walterom Trevisom tek započeo.