Prevela: Željka Černok
Naklada Ljevak, 2023.
“U čemu je smisao, štrebaš i ubijaš se u školi samo kako bi imao posao i kuću i djecu i onda rintaš kao luđak i na kraju samo umreš.”
“Ne, ne i ne” norveške autorice Nine Lykke nije samo nagrađivan roman već je i jedan od najprodavanijih romana u svojoj zemlji. Priče u kojem se i kritika i publika ovoliko slože nisu za odbaciti i danas ću vam od srca preporučiti ovu knjigu kao jednu od najboljih koje sam pročitala u posljednje vrijeme.
Dapače, pročitala sam je u jednom danu, hipnotizirala me. Nina odvažno, hrabro i dopadljivo opisuje ljubavni/životni trokut triju pojedinaca koji su se, svaki na svoj način, našli pred zidom i u krizi.
Ingrid je žena u pedesetima kojoj je dotadašnji život prohujao u brizi, odgoju, podučavanju, partnerovanju. Naučila je da njezine želje nisu važne, važni su drugi, važno je ono što se mora, što dolikuje. Jan je njezin muž, nenametljiv partner, solidan otac, pristojan profesionalac. No kad mu u život poprilično nasrtljivo uleti mlada Hanne, sitne krizice postaju nuklearna eksplozija strasti, povreda i velikih životnih promjena.
“Treba nam nešto čemu bismo mogli stremiti… nešto da se izdignemo iznad sve te lijenosti i gluposti koje smo učinili ili želimo učiniti. Umjesto toga, mi uzdižemo svoje osjećaje, obožavamo ih, vodimo se njima. Ali na osjećaje svašta može utjecati, vrijeme, vjetar, temperatura, osjećaji nisu ništa u što bismo se trebali pouzdati, ali mi se svejedno pouzdajemo u njih, stavili smo ih na pijedestal i zaklinjemo se da ćemo ih slijediti u svemu.”
Naime, autorica analizira što se događa kad se na različite način kaže “NE!” stvarima koje ne funkcioniraju, a neskloni smo zaista se pozabaviti područjima našeg svijeta koja polako stagniraju, stvaraju nam nezadovoljstvo, čak i trule. Pa tako Jan ravno u prepone udara kriza srednjih godina. Hanne na svojoj koži uči onu staru: pazi što želiš, moglo bi ti se ispuniti. I konačno, Ingrid više ništa ne mora. Ingrid se namorala.
“Ustvari, mislim da svi čeznemo za katastrofama. Za bujicom koja će sve odnijeti u more; u sebi doista čeznemo za tom bujicom, sve do dana kad nas stvarno zadesi. Čeznemo za nečime za što bismo se mogli grčevito uhvatiti, za nečime što će prekinuti monotoniju i natjerati nas da počnemo cijeniti tu monotoniju, čeznemo za nečim što će nas natjerati da se već jednom jebeno saberemo.”
Jan odlučuje pod pritiskom, iz strasti, u patološkoj neodlučnosti koja ga primorava odabrati koji se može, ali i ne mora ispostaviti kao onaj pravi. Ima Jan koga pitati za savjet, ima koga slušati, ali Jan to nikad nije učinio, nije slušao. On je gluh
Hanne, navodno najslobodoumnija od njih, nepromišljeno forsira i kroz svoju slabovidnost ne shvaća da je njezina sloboda tek umišljaj dok se god nije u dovoljnoj mjeri odmakla od drugih i nesamopriznate zavisti koja ju goni da uspije i on u onom što imaju drugi i navodno njih veseli. Ona sebe ne vidi. Hanne je slijepa.
A Ingrid? Ingrid ne odlučuje ništa. Za nju odlučuju drugi i po prvi put je u životu oslobađaju potrebe da ispred stavi ičije druge potrebe osim vlastitih. I to onih najneočekivanijih, najbizarnijih, najčudesnije čudnovatih, za koje nikad ne bismo rekli da bi uopće pali na pamet jednoj suhoparnoj učiteljici. Ingrid je… Što? Pa vidjet ćete.
“Jer u čemu je smisao da se ponaša kako je red kad to nitko drugi ne radi, kad svi drugi žive kako im se sprdne, kad se razbacuju svojim željama i puštaju svoje navike da se razmašu i sve unište, a Ingrid bi kao trebala pristojno sjediti i živjeti kao prije?”
Način na koji Nina analizira tri života, društvo, obitelji, partnerstva i osobna putovanja od djetinjstva do zrele dobi; način na koji se usuđuje pisati o tabuima. Tu je priča o situacijama koje su svakodnevne, ali o njima još uvijek razmišljamo kao o izuzecima; tu je inicijativa da kao spisateljica uvjerljivo ponudi svojim likovima izbor koji će ona samo poslije ovlaš zapisati; i tu je sposobnost sposobnost da svojim tekstom ne samo poduči, zabavi, nego i duboko inspirira da se odvažimo uhvatiti sami sebe za figurative rogove i izboriti se život kakav bismo voljeli živjeti.
Nije svako NE! dobro, niti je svako NE! loše. Na svakom od nas da svoja NE! i DA! pravilno rasporede kroz život, i da se ne moramo posebno opterećivati ako se neke odluke donesu i umjesto nas. Uvijek imamo izbora, iako se Jan nipošto ne bi složio.
No, hvala Nini Lykke na knjizi kojoj mi je bilo nemoguće reći ne!
“Ni ne znaš koliko ti je dobro, nitko ne zna koliko mu je dobro, šansa da si se upravo ti rodio praktički je nepostojeća. Kako smo svi razmaženi. Neizdrživo. Sve je to neizdrživo.”
Knjige su moj svijet 